Kao visokorangirani diplomat komunističke Jugoslavije, Budimir Lončar sastao se s Fidelom Castrom najmanje pet puta. Prvi put su se sreli 1960. godine u New Yorku na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda kada je Castro bio u naponu snage i revolucionarnog zanosa.
Kakav je dojam ostavio na vas?
Bio je vrlo samouvjeren, pun energije, mladosti i borbenosti. Susreo sam ga i kasnije, 1979. godine u Havani. Tada je bio više senior, na vlasti već gotovo 25 godina. I tada je djelovao samouvjereno i energično. Uvijek je želio pokazati, a to je osobina svih južnoameričkih državnika, optimizam i samouvjerenost.
Kako objašnjavate činjenicu da je uspio zadržati vlast i komunizam nakon što su svi njegovi saveznici već propali?
Kuba se od drugih socijalističkih država razlikovala po svom geostrateškom položaju. Istočnoeuropske socijalističke zemlje bile su u sovjetskoj orbiti i po dogovoru iz Jalte pod izravnim utjecajem Sovjetskog Saveza. Castro je imao ugovor o vojnoj suradnji s Moskvom, ali Kuba nije pripadala Varšavskom ugovoru. Bila je u pokretu nesvrstanih. Drugo, Castro je istinski zagovarao da se narod emancipira od dominacije SAD-a. Došao je na vlast kao borac za slobodu, nezavisnost i socijalnu pravdu.
Nije došao na vlast kao komunist. On je u to vrijeme bio lijevokatolički intelektualac. SAD nije prihvatio rušenje diktatora Batiste, pa je Castro došao u sukob s američkim kapitalom a onda i s američkim interesima na tom području. Socijalističke zemlje Istoka osjećale su da su podređene, da su pod hegemonijom Sovjetskog Saveza. Castro suradnju s Moskvom nije doživljavao kao dominaciju premda to zapravo jest bila dominacija. Bio je jako zaokupljen socijalnim problemima, siromaštvom i školstvom, što je narod osjetio. Za razliku od nekih drugih, Castrov režim, koji se smatrao dijelom antikolonijalnog kretanja u Trećem svijetu, nije bio korumpiran. U tom pogledu ostao je vrlo dosljedan. Taj njegov idealizam potvrđivao seu praksi bez obzira na to što je njegov režim bio autoritaran, a jednim dijelom i diktatorski.
Čini se da se Castro i Tito nisu baš previše voljeli?
Ne bih rekao da se nisu poštovali, ali nisu, moram iskreno reći, imali afinitete jedan prema drugom. Tito je Castra smatrao dosta radikalnim čovjekom, s viškom samopouzdanja i nedovoljno realnih pogleda na stvarnost. Nije se slagao s njegovom ključnom postavkom da je neprijatelj njegova neprijatelja njegov prijatelj. Pod tim utjecajem je stalno zagovarao da je Sovjetski Savez prirodni saveznik pokreta nesvrstanosti. Tito se s time nije slagao. On je u startu inzistirao da pokret nesvrstanosti ne smije pasti pod utjecaj jednog od dva pola koja su vodila intenzivni hladni rat.
Je li bilo tu osobne zavisti Tita jer je Castro jedini mogao ugroziti njegov primat i popularnost u nesvrstanom pokretu?
Činjenica je da su Tita priznavali kao prvog među jednakima. To je prihvaćao i Castro. Tito je imao veći stupanj slaganja s drugim čelnicima pokreta nesvrstanih.
Za razliku od Tita, Castro je stalo bio u vojnoj odori. Je li možda Castru smetao Titov luksuz, ta njegova bijela šminkerska odijela?
Ne, ne. Tito je njemu imponirao. Nije Castro bio podozriv prema Titu koliko je želio biti ravan Titu, pa čak i da bude premoćan u nekim segmentima pokreta nesvrstanosti. Rekao bih da je više on smetao Titu, nego što je Tito smetao njemu.
Što ostaje iza Castra?
Ostaje jedna snažna poruka, pa ako hoćete i uspjeh jer je ipak očuvao nezavisnost zemlje. Drugo, Castro je dao veliki doprinos cijelom latinskoameričkom kontinentu u pogledu stjecanja ne samo nezavisnosti nego i oslobađanja od korumpiranih režima, pogotovo vojnih režima. Treće, u jednom času doveo je Kubu i svijet do opasnosti od velikog nuklearnog sukoba.
Dosta se piše o atentatima na Fidela Castra. Vi ste za vrijeme Titove vladavine imali pristup povjerljivim obavještajnim podacima. Koliko su ti atentati mit, a koliko stvarnost?
Pa ne znam. Mi se time nismo bavili. Znali smo da je ugrožen i da se zna dobro čuvati. Opće je poznato da je bilo pokušaja atentata na njega. Svi ti pokušaji nisu do kraja otkriveni, ali prema Reutersu, bilo je oko 650 pokušaja ubojstva koja su uglavnom organizirale američke obavještajne službe.
Vođa kubanske revolucije progonio je političke protivnike te ostavio zemlju u velikom siromaštvu.
Kao što rekoh, bio je apsolutno autoritarna ličnost, a u jednom stupnju i diktator. Na drugoj strani, bio je vrlo socijalno osjetljiv. Napravio je veliki preokret u društvu. Eliminirao je siromaštvo, nepismenost i podigao zdravstveni sustav, pa je smrtnost djece bila manja na Kubi nego u SAD-u.
Tko je bio brutalniji prema političkim neistomišljenicima: Tito ili Castro?
Ne bih vam odgovorio na to pitanje. To me ne zanima. To su stvari koje nema smisla uspoređivati. Možemo govoriti o ciljevima.
Ali moramo govoriti i o metodama. Slažete li se da su Tito i Castro bili diktatori?
Ne smatram da je Tito bio diktator. On je bio autokrat i prosvjetitelj. Jer da je bio diktator, onda ne bi postojala potreba za tim plenumima i raspravama. Za svim onim što smo proživljavali. Postojao je jedan stupanj pluralizma.
To je bio pluralizam za odabrane. Pitam vas što je bilo s protivnicima?
Nije bilo za odabrane. Ne, ne. Postojala je jedna vrsta pluralizma. Tito jest bio autokrat, jest bio dominantna ličnost, služio se geslom da cilj opravdava sredstvo, ali nije bio diktator.
Je li vam Castro poklanjao cigare? Jeste li ih probali?
Nisam pušio. Cigare koje sam dobio od njega poklanjao sam prijateljima.
>> Havana utihnula, stanovnici tuguju: 'Svi smo zanijemili. Bio je to vrlo tužan trenutak'
A obojici je zajedničko da su bili zločinci!