Castro: Kennedyjev sin poginuo je nakon što smo ručali u Havani

Sve što Fidel Castro izgovori, napiše ili poruči svojim građanima i svijetu s posebnom se pažnjom prati u Sjedinjenim Državama. Ne iznenađuje stoga što su najnoviji memoari “Gerilac vremena ili partizan”, koje je 85-godišnji kubanski diktator predstavio prošloga vikenda preko državnog dnevnika Granma i na posebnoj promociji na kojoj se osobno pojavio, uzbudili duhove u Washingtonu. Na punih tisuću stranica objavljenih u dva toma Fidel nadugačko i naširoko, uz pomoć novinara Katiuska Blanca, opisuje svoje djetinjstvo i revolucionarnu mladost.

Otac je volio Franca

Na predstavljanju knjige u javnosti se pojavio prvi put nakon travnja prošle godine kad je nazočio Kongresu komunističke partije i razočarao one koji čekaju njegovu smrt jer vjeruju da nakon toga i na Kubi pada komunizam te prestaje američki embargo. Fidel Castro se 2006. povukao iz izravnog upravljanja zemljom i tu ulogu prepustio svome bratu Raulu, ali u najnovijim memoarima, koji završavaju svrgavanjem diktatora Fulgencija Batiste u prosincu 1958., iznosi brojne dosad nepoznate pojedinosti. Memoari nisu objavljeni u Americi, ali smo preko kubanskih veza dobili zanimljive detalje Fidelovih promišljanja i sjećanja na djetinjstvo.

“Rodio sam se 13. kolovoza 1926. godine na plantaži šećerne trske, u bogatoj obitelji od oca podrijetlom iz Galicije u Špaljolskoj i majke Kubanke. Školovao sam se u elitnim školama i postao odvjetnik 1950. Nakon uspostave vladavine Fulgencija Batiste 1952., zaključio sam da je zbog stanja na Kubi opravdano suprotstaviti se oružanom borbom. Organizirao sam napad na vojarnu Moncada 26. srpnja 1953., ali je završio potpunim debaklom. Mnogi su od mojih kolega ubijeni, a ja sam za dlaku umaknuo smrti. Kad su me zarobili, rekao sam krivo ime i vojnik je shvatio prijevaru, ali me zaštitio. Drugi su spašeni intervencijom kubanskog nadbiskupa. Bio sam osuđen na 15 godina zatvora i tada sam u sudnici održao poznati govor koji sam završio riječima: “Povijest će me odriješiti.” Nakon dvije godine Batista me pustio na slobodu, što mnogi drže njegovom velikom greškom”, ironično je napisao Fidel.

Fidel Castro pripada onoj generaciji mitskih pobunjenika kao što su Nelson Mandela, Ho Ši Min, Carlos Torres, Mehdi Ben Barka, koji su u potrazi za idealom pravde u godinama nakon Drugog svjetskog rata ušli u politiku s ambicijom i nadom da će promijeniti svijet nejednakosti i diskriminacije obilježen hladnim ratom. Neki su od njih, poput Mandele, dobili Nobelovu nagradu za mir, a Castro je na Zapadu proglašen diktatorom.

Fidel u memoarima priznaje da mu je otac bio nepokolebljivi pristaša Franca te da je na Kubi velik problem korupcije, da je provođena diskriminacija homoseksualaca, što opravdava mačizmom kubanskih muškaraca i neobrazovanošću stanovništva.

Zaljev svinja

“Isti dan kad me Batista pustio iz zatvora počeo sam pripreme za novi ustanak koji sam nazvao Pokret 26. srpnja. U Meksiku sam okupio istomišljenike i meni najdražeg Argentinca Che Guevaru te smo se na malom brodiću “Granma” doplovili do Kube potkraj 1956. Uz mene je bilo osamdesetak boraca, a nakon prvog sukoba s vojskom ostalo nas je petnaest nenaoružanih. Brzo sam uspio reorganizirati svoju gerilu koja je imala sjedište u brdovitoj Sierra Maestri. Prijelomni trenutak bio je kad sam početkom 1957. dao intervju za New York Times i svi su planetarno pričali o mojoj borbi te su nam se pridruživali ljudi sa svih strana”, prisjetio se Castro.

Opisuje potom borbe protiv Batiste koji je nakon pada Santa Clare pobjegao s Kube. Gerilci koji su sebe nazivali revolucionarima preuzimaju vlast 1. siječnja 1959. Iako je od početka Castro bio antiamerički raspoložen, njegovi stavovi bili su prilično udaljeni i od komunizma, a na činjenicu da je postao marksist najviše je utjecao Che Guevara. Kasnije je SAD ekstremnim pritiskom na Kubu dodatno pomogao homogenizaciju Kubanaca u otporu prema njima, a sve je počelo još u travnju 1959. kad je potpredsjednik Nixon prilikom posjeta Castra Americi vrlo negativno službeno ocijenio njegovu politiku. Potom su uslijedili gospodarski i svaki drugi embargo i brojni napadi na Kubu, od kojih je najpoznatiji onaj u Zaljevu svinja 1961. Ono što se nakon toga događalo jedan je od najznačajnijih trenutaka svjetske povijesti, a uključuje traženje vojne zaštite od SSSR-a 1962., što je gotovo dovelo do 3. svjetskog rata.

Glavni akteri su bili predsjednici John F. Kennedy, Nikita Hruščov i Fidel Castro. Zanimljivo je da su mnogi zbog ove krize platili visoku cijenu, a jedino je Castro profitirao. Kennedy je ubijen, Hruščov smijenjen i degradiran, Che Guevara napušten od Rusa i ostavljen u Boliviji na cjedilu kao “avanturist”. U memoarima Fidel puno piše o prijatelju Che Guevari kojim je još uvijek duboko fasciniran. Jedan od Cheovih likvidatora, Felix Gonzales je za taj posao odlikovan od predsjednika Busha. Fidel Castro je na promociji knjige rekao da se davno ostavio cigara i da jede samo makrobiotičku hranu koja mu je sačuvala i produljila život. “Moja zemlja strpljivo čeka slom koncepta liberalne globalizacije pod patronatom SAD-a”, poručio je Fidel Castro.