Ovo je izvor Čikole, koji je sada presušio. Na njemu je vodenica koju je gradio moj did Joko od 1918. do 1924. godine. Ona je cijelog rata bila hrvatska, a ove kuće tamo su bile SAO Krajina – pokazuje nam Bože Matić, zvani Boškan, jedan od 200-tinjak stanovnika Čavoglava, sela proslavljenog u pjesmi njihova Marka Perkovića Thompsona.
Nažalost, u polovici ove godine već su imali 32 pokopa, a samo tri krštenja. Područnu školu vjerojatno će im zatvoriti jer su ostali na samo dva učenika. Nemaju ni dućan, ni gostionicu, ni kafić, ni trafiku, iako vikendima broj stanovnika naraste do 500, kada se iz Splita, Solina, Kaštela, Trogira, Šibenika, Drniša vrate Čavoglavci svojim kućama, koje su u selu uglavnom obnovili ili izgradili nove.
U selu nemamo dućan, kafić, gostionicu, a sad ćemo morati zatvoriti i područnu školu jer su nam ostala samo dva učenika
– Ljudi u selo dolaze svakog vikenda, održavaju stalne veze i dovode djecu. To je taj zalog za budućnost Čavoglava. Vjerujem da neće doživjeti sudbinu sablasno praznih i napuštenih sela kakvih u Dalmatinskoj zagori ima. Vjerujem da će ta djeca i dalje dolaziti i da će s vremenom u Čavoglavama za blagoslov biti više od 90 kuća, koliko ih je sada. Dobili smo asfalt, sve je blizu i vjerujem da će se ljudi vraćati jer su vrlo vezani za svoj kraj – kaže župnik fra Ilija Mikulić.
U selu uglavnom živi stariji svijet, ali ima i nekoliko mlađih obitelji te desetak srednjoškolaca koji na nastavu putuju u Drniš ili i u sat vožnje udaljeni Split.
Ljudi su zadovoljni što su barem dobili cestu i asfalt jer, tvrde, nijedna vlast nikad o Čavoglavama nije vodila računa. U Domovinskom ratu bukvalno su bili na braniku domovine, njihovo je selo bilo zadnja crta obrane i nije palo u četničke ruke, a kažu, u slobodnoj ih se Hrvatskoj danas nepravedno nastoji prikazati kao desničarske ekstremiste.
Dolazili su snimatelji s punom torbom ustaških kapa, nađu skupinu mladih, pripitih ljudi, podijele im ih pa ih onda fotografiraju i prikazuju našu proslavu Oluje kao ustaški dernek
Ne vole zato mještani novinare. Tvrde da su se opekli puno puta. Dijele sudbinu svoga najslavnijeg mještanina Thompsona pa ih se prikazuje kao ustaše iako s njima nikakve veze nemaju. Međutim, unatoč prvotnom nepovjerenju, prevladala je želja da svoje selo predstave onakvim kakvo uistinu jest, kao i tradicionalna gostoljubivost, pa bez problema pronalazimo sugovornike.
– Dolazili su snimatelji s punom torbom ustaških kapa, nađu skupinu mladih, pripitih ljudi, podijele im ih pa ih onda fotografiraju i prikazuju našu proslavu Oluje kao ustaški dernek. Uvijek netko može doći i izazivati nevolje, ali domaći ljudi ovdje su kao i u cijeloj Dalmatinskoj zagori: vrijedni, pobožni i veliki domoljubi. Vole svoju domovinu, vole vjeru i vole druge ljude – kaže nam fra Ilija.
Na pitanje glasaju li svi za desne stranke i idu li svi u crkvu, odgovara da on ne zna tko za koga glasa i da nema mjesta na svijetu u kojem svi idu u crkvu.
– Život je ovdje kvalitetniji nego u gradu, ali teži. Ljudi nemaju sadržaja koje nudi grad, ali život je mirniji, zdraviji i više po mjeri čovjeka. Ja bih uvijek odabrao život ovdje, u Split na kavu možeš otići pet puta dnevno – kaže fra Ilija i dodaje kako ga zatvaranje škole, koje im neminovno prijeti, najviše boli.
Lana koja će poći u 4. razred i trećaš Roko od jeseni će vjerojatno na nastavu putovati u Gradac, u područnu drnišku školu. Školska zgrada u Čavoglavama stara je 40-ak godina, poslije Domovinskog rata nastavila je s radom kao područna škola za prva četiri razreda, ali od jeseni klupe će ostati prazne.
Umirovljeni policijski narednik te ratni vojni invalid Rade Goreta i supruga Mladenka svojih troje djece Iliju, Saru i Stelu podižu u Čavoglavama. Živjeli su u Trogiru, u kojem je tijekom rata nakon ratnog ranjavanja Rade bio u službi, ali prvom su se prilikom vratili u Čavoglave.
– Iz Čavoglava sam morala otići nakon pada Drniša. Rade je bio ranjen u Oklaju pa su ga premjestili u PU splitsko-dalmatinsku. Kad sam bila trudna s trećim djetetom, on se opet dobrovoljno javio za prvu crtu. Rekao mi je da ga šalju, bila sam ljutita i otišla sam se svađati s njegovim zapovjednikom u Trogir pitajući zašto njega koji je već bio ranjen i u kući ima dvoje male djece i trudnu ženu, a onda sam otkrila: Rade se dragovoljno javio. Baš sam se osramotila! – kaže s osmijehom Mladenka, a Rade potvrđuje.
Iako im u Trogiru nije bilo loše, zovu zavičaja nisu odoljeli i 1999. vratili su se u Čavoglave. Zatekli smo ih nakon što su od 5 do 10 sati ujutro vadili krumpire, a ponosno nabrajaju da uzgajaju i luk, papriku, rajčice te ostalo povrće.
Imaju 20-30 pijevaca, jednako toliko kokoši i 5-6 tuka, sve za osobne potrebe, kažu. Jedu zdravo, ali zato se i narade. Dan na selu začas prođe.
Lipo je u Čavoglavama, ali ja sam naučio s narodom i teško mi je što ga nema, sad se nemam s kime šaliti
– Vikendom dođu ljudi, bude puno selo i družimo se, a preko tjedna radiš – kažu supružnici Goreta koji ističu da je velika prednost odgoja djece na selu.
– Milina je ovdje odgajati djecu. Najstarija kći Sara završava fakultet u Splitu, Ilija završava osnovnu školu u Gradcu, a Stela je srednjoškolka u Splitu. Putuju, autobus dođe po njih i nema problema – kažu.
– Ilija je najbolji ministrant na svijetu! – ubacuje se i fra Ilija kojemu je upravo Ilija Goreta prije 13 godina bio prvo dijete koje je krstio kada je došao u Župu svetog Ilije! Reklo bi se, bio je to baš dobar znak.
Slične životne priče vezane za rat imaju mnoge obitelji u Čavoglavama.
Dragovoljno je u rat otišao i Bože Matić, čija je kuća na početku sela, na izvoru Čikole i prva na udaru. Iako je u to doba već bio prevalio 50 godina, nije dvojio, javio se u Bojnu Čavoglave, a u rat su otišla i oba njihova sina. Jedan je prekinuo studij u Zagrebu i nakon toga nikad nije završio fakultet iako je bio dobar student, a drugi je već imao ženu i dvoje male djece.
– Drugi su se skrivali i bježali kada bi ih se slalo u rat, a moji su se sami javili! Boži i sinovima rekla sam kada su odlazili: “Ne pucajte u čovika, nećete moći s tim živjeti. Pucajte okolo, neka bježi” – kaže Manda Matić, koja je sa svojim Boškom u braku već 51 godinu.
– Ja sam htio da u rat ide i Manda – tvrdi Boškan, ali njoj nije do zafrkancije na tu temu.
– Bilo mi je jako teško dok je bio rat. Kći mi je sa 16 godina osijedila kada smo čuli da je netko na Miljevcima poginuo. Nismo znali tko, a svi su naši bili tamo – s uzdahom se prisjeća Manda.
Ona i Bože ponose se na svoje troje djece (imaju dva sina i kćer) i sedmero unučadi od kojih su dvoje već završili fakultete. Njihovi su potomci u Splitu, Zagrebu i na Braču, ali često dolaze, oni koji su bliže čak i dva puta tjedno. Svi se dobro slažu, a Manda nam je otkrila i jednu seosku mudrost, ključnu za obiteljsku slogu.
– Nevista ti uvik mora biti dobra. Kada nešto loše napravi, reci joj da je dobro jer ona i sama zna da je to loše pa će se popraviti. Ako ti kažeš loše je, drugi put će biti još i gore – odaje Manda što je njoj prenijela teta koja je imala sedam nevjesta.
Boškan i njegova Manda najstariji su članovi KUD-a Petrovo polje. Prvi su u selu imali narodne nošnje, a sada ih imaju gotovo svi. Mnoge od njih Mandica je istkala i napravila, među ostalim i torbe za Thompsona. Boškan asistira. Dok je bio u naponu snage, bio je obrtnik, imao strojeve, ali mirovina za njega ne znači mirovanje.
– Ja sam u penziji, a ne u mirovini. Dok mogu hodati i raditi, znam da sam živ – kazuje Boškan.
Njih dvoje pravi su čuvari baštine. Skupljaju i etnopredmete pa je vodenica nalik muzeju. Inače, Boškan je pun ponosa na vodenicu svoga dida Joke, koja i dan-danas radi. Zadnje je žito samljeo prije 20-ak dana.
– Lipo je u Čavoglavama, ali ja sam naučio s narodom i teško mi je što nema nikoga. Uvijek sam spreman za šalu, a sad se nemam s kime šaliti – otkriva Božo što ga tišti.
Žao mu je i što ove godine neće biti velike fešte za Oluju, s koncertom i defileom bajkera. Ipak, fra Ilija, koji je i dugogodišnji predsjednik odbora za proslavu, tješi ga da će nastupi KUD-ova ipak biti organizirani.
– Neće biti Markova koncerta ni ove godine jer, kao i prošle, nastupa u Kninu. Koncert je humanitaran, za Vukovarski vodotoranj, i on u tome rado sudjeluje. Mi od početka šaljemo poruku da bi Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja trebalo slaviti svako mjesto. Nije Božić samo u Vatikanu, slavi se u svakoj kući! – poručuje fra Ilija kojemu su ovo zadnji dani službe u Župi svetog Ilije, u koju spadaju i Čavoglave.
Nakon 13 godina dušebrižništva u Kljacima, Čavoglavama, Umljanovićima i Mirlović Polju dobio je premještaj u Siverić. Nije daleko, a i Knin mu je bliži, gdje je na dužnosti vojnog kapelana, ali ipak mu je žao što odlazi. Oproštajna mu je misa 7. kolovoza i teško mu je napustiti župljane s kojima se zbližio.
Ipak, odlazi ponosno jer iza sebe ostavlja novu, velebnu crkvu Hrvatskih mučenika, čiju je izgradnju financirao Thompson.
– Marko je za Čavoglave božji dar. On voli svoj kraj i za njega daje puno. Ponosni smo na njega. Pun je duha i snage, a iznimno je skroman. Prekrasan čovjek, a kada biste ga ocjenjivali po onome što mediji pišu, ispada grozan. Ne znam zašto. Vjerojatno zbog poruke koju šalje, ali oni koji znaju i žele slušati, čuju poruku ljubavi prema domovini i svom narodu – kaže fra Ilija.
Crkva se gradila deset godina, uljučujući i tri godine čekanja građevinske dozvole. Koštala je, kaže fra Ilija, puno ljubavi i odricanja, donacija i dobrotvornog rada. U njoj se čuvaju moći blaženog Alojzija Stepinca, a cilj im je prikupiti relikvije i drugih hrvatskih mučenika.
Crkvu je posvetio biskup Ante Ivas 2014. godine, kada je proglašena mjestom molitve za domovinu.
– Koliko ja znam, ovo je jedino takvo mjesto. Svake nedjelje držimo misu u 11.30 sati, kao i mise za obljetnice, poginule branitelje, ali i za žive. Ljudi se najave, dolaze, imamo velik broj hodočasnika – govori fra Ilija koji očekuje da će se naći i neki domaći poduzetni mještanin koji će otvoriti ugostiteljski objekt kako bi gostima ponudili odmor, hranu i okrjepu.
No, bez obzira na taj nedostatak, onima koji odluče i ove godine Oluju ili dan uoči nje proslaviti u Čavoglavama, sva su vrata otvorena. U četvrtak 4. kolovoza u 18 sati sveta je misa za sve branitelje, njihove obitelji i prijatelje, odnosno sve ljude dobre volje, kako kaže fra Ilija.
– Nakon toga organiziramo prijateljske susrete. Bit će ponuđeno jelo i piće, imat ćemo podignuta dva šatora, šankove. Bit će prilike za druženje i veselje. Na sam dan Oluje, u petak, kao i obično imamo svetu misu, nastup KUD-ova, nastupat će i neki bend, tako da zabave neće nedostajati.
Ne treba stavljati znak jednakosti između proslave u Čavoglavama i Markova koncerta. Proslava je i sveta misa, susreti, druženje, ponovno viđanje. Selo će opet biti puno i svi koji žele doći dobrodošli su – poručuje fra Ilija koji očekuje velik broj ljudi.
>> Objavljena antologija Marka Perkovića Thompsona “Bog – obitelj – domovina”