Ceca, krunica, ruka na srcu i Hrvacka smetali su u SFRJ, ali ne i u ovoj turbofolk državi

Najprije je objavljena vijest da u Hrvatskoj s emitiranjem počinje cajkaški radio. Onda sam u jednom od onih idiotskih TV izvještaja vezanih uz Praznik rada, a u stvari otimačinu za besplatni grah, čuo vrlo ozbiljno konsterniranu gospođu kako zaključuje; da, meni je u Jugoslaviji bilo bolje. Dvije crtice potpuno neovisno iznjedrile su logično pitanje: zašto smo uopće izlazili iz Jugoslavije? Govorilo se da ćemo se napuštanjem jugoslavenskog okvira jednom zauvijek riješiti srpskih cajki i nazoviglazbe koja nam je bila nametana s istoka, da bismo turbofolk brzinom nadomjestak pokušali pronaći u “magazinarenju”, “rozganju”, “severinarenju”, “thompsoniranju”.

Sve se to očito nije pokazalo dovoljnim i dostojnim da zadovolji baštinike kulturnih tradicija od stoljeća sedmog pa smo na kraju otvoreno morali priznati da je ovo ipak turbofolk država, da cajke možda jesu srpski komercijalni proizvod, ali su integralni dio kulturne stvarnosti većine Hrvata. Narod nemuzikalnog ojkanja, lažnog vokativa i jeftine emocije, to je uvjerljiva većina birača nove države. Zatim su nam tvrdili da ćemo se izlaskom iz stare u novoj Hrvatskoj uspješno riješiti fetiša armije, da ćemo prestati obilježavati epopeje, kosturnice, da ćemo prestati slaviti oružje i sumnjive narodne heroje. Ispalo je pak da se opet urla o jedinstvu naroda i vojske, da moramo slušati kako je vojska jedini jamac našeg političkog smisla, da se obnavlja vojni rok, prve minute svih dnevnika troše se na snimke kolona sa svijećama i vijencima, opet moramo biti nekome zahvalni, oružje je postalo našim jedinim izvoznim proizvodom, a kupnja polovnih aviona strateška dilema oko koje se međusobno grizemo za guzice. Rekli su nam da će hrvatska puška biti napokon na hrvatskom ramenu, ali nam nisu rekli da će i hrvatska puška i hrvatsko rame završiti na mrtvoj straži na granici s Rusijom.

Rekli su i da će hrvatska lisnica biti u hrvatskom džepu, ali nitko nije upozorio da će oboje biti izdžepareni. Uvjeravali su da je suverenost svetinja i smisao nakon 13 stoljeća pa za taj cilj treba pristati na svaku žrtvu, ali nisu objasnili u čemu je suverenost unutar SFRJ disfunkcionalnija u odnosu na suverenost unutar EU i NATO-a. Grmjelo se da se više nikada po mišljenje neće morati ići u komitete i Jugoslavija i Tito se nisu ni ohladili, a već su se javili klerikalni komitetlije koji inzistiraju na tome da se za svaku sitnicu, od koitusa do krmenadla, traži njihovo apstinencijsko mišljenje i jednosmjerna dozvola. Govorilo se da neće više biti podobnih, ispalo je da ćemo učiniti sve na prokazivanju nepodobnih. Rekli su da se više neće učiti sumnjiva povijest, ali nisu rekli da će sumnjiva povijest postati način života. Uvjeravali su da će nova Hrvatska biti temeljena na antifašizmu, a ispalo je da su u Drugom svjetskom ratu hrvatski antifašisti pozdravljali sa “za dom spremni”. SUBNOR je bio označen kao parazitska organizacija kojoj dugujemo vječno podaništvo, da bismo danas “subnorizirali” braniteljske udruge koje su minuli domoljubni rad učinile konvertibilnim po tečaju što ga same formiraju. Ismijavali su bivše sindikaliste što su se bavili svinjskim polovicama, ali nisu rekli da će neki šefovi strukovnih sindikata u novoj državi radnike denuncirati upravama. Rugalo se i Zakonu o udruženom radu, no baš nitko nije rekao da ćemo ga zamijeniti bezakonjem, nasilništvom i egzistencijalnim strahom.

Zaklinjalo se da se zbog ispričanog vica neće ići u zatvor, a danas više nitko i ne priča dobre viceve i famozni članak 133. zamijenjen je iracionalnom prijetnjom klevete zbog koje i istina biva oklevetana. Maršala smo zamijenili generalom, religija više nije opijum nego crack za mase i umjesto da dobijemo zemlju svih građana, dobili smo državu nekolicine. S koje god strane analizirate prošlu i ovu političku tvorevinu, ispada da smo vrlo sinkronizirano preuzeli i do radikalizma doveli ono najgore i najbolesnije “jugoslavensko”, a da smo se odricali najboljih stvari. Odrekli smo se besplatnog zdravstva, samoupravljanja, nesvrstanosti, svima dostupnog školovanja, “godine Ante Markovića”, mogućnosti da budemo doživotni europski i redoviti svjetski prvaci u košarci, rukometu, vaterpolu, odbojci, nogometu. Odrekli smo se tržišta od 20 milijuna ljudi, industrije, domaće poljoprivrede i trgovine, banaka. Narodne heroje devalvirali smo narodnim zločincima, domaći izdajnici postali su pouzdanici stranih vlasnika, Dinamo i Hajduk više nisu ni mizerna dvojka, a kamoli dio velike četvorke. Odrekli smo se građanskog dijela kulture, početka procesa oblikovanja građanstva u civilizacijskom smislu i ideopoklonstvo ideologiji zamijenili nacijom. I u spoju nacije i cajkaškog, kad je nacija u imperativu, uvijek erumpiraju kič i kaos pa ne može biti čudno da oni kojima tepamo da su najbolji promotori domovine; nogometaši, političari, poduzetnici, establišment, da su oni najvjernija cajkaška publika što se tako idilično opušta uz Arkanovu Cecu. Domoljublje kao neukus ne može rezultirati ničim drugim nego neukusom kao općim standardom što se odriče vrijednosti koje smatra prijetnjom vlastitoj niskosti. Stoga će cajkaški radio imati itekako smisla; Ceca, krunica, ruka na srcu i Hrvacka. Pa onda neka se ona radnica usudi kazati da je u Jugoslaviji bilo bolje.