Čedomir Jovanović: Sustav stvoren u Karađorđevu još nije rasformiran. I vuče na dno

Čedomir Jovanović u posljednjih 20-ak godina postao je jedan od prepoznatljivijih srbijanskih političara i ne odustaje od svojih stavova koji se vrlo često ne sviđaju vladajućima. Bio je jedan od najbližih suradnika ubijenog premijera Zorana Đinđića, a poznat je i kao osoba koja je pregovarala sa Slobodanom Miloševićem prije njegova uhićenja. Predsjednik je Liberalno-demokratske partije (LDP) koju je osnovao nakon što je napustio Demokratsku stranku. S Jovanovićem smo razgovarali u povodu najnovijeg pogoršavanja odnosa između Hrvatske i Srbije.

Kako biste ocijenili odnose Srbije i Hrvatske danas?

Svakako nije dobro to što svakodnevno čitamo i gledamo u medijima. Neka lica koja više vezujemo uz prošlost, i to uz njezinu ružnu stranu, brane politiku i principe koji nisu održivi. Sigurno je da su ti odnosi loši i da moramo učiniti sve da budu bolji u budućnosti. Ima tu puno posla kojeg su obje strane svjesne. Međutim, nije dobro da dnevna politika utječe na suštinske i strateške veze koje, bez obzira na zločinačka udruživanja u prošlosti, ne možemo poreći ni zaboraviti. Mislim da je ta kompleksnost, u kojoj brojni ljudi iz Srbije ljetuju u Hrvatskoj, imaju odnose s Hrvatskom i slično, a da, s druge strane, neki ratni repovi vuku nazad, golem izazov za te odnose. Budimo iskreni, Beograd i Zagreb uvijek su imali kompleksne odnose. Uvijek se sjetim onog Krležina opisa iz Pisma iz Rusije kada Kinezima objašnjava naše posebnosti. Ako danas to pročitate, shvatit ćete da nam cijelo stoljeće nije pomoglo da shvatimo u čemu griješimo. Žrtve i krv da i ne spominjem. To se mora mijenjati.

Kakvi su odnosi bili kad ste vi bili u vrhu izvršne vlasti u Srbiji, mogu li se usporediti s ovima danas?

Mislim da svako vrijeme ima svoje specifičnosti. Ni tada nije bilo lako uspostavljati odnose poslije desetljeća ratova, izbjeglica i strašnih ljudskih tragedija. Tada je bilo važno uspostaviti, obnoviti i održati veze. Onda su došli neki važni koraci, čak i prema pomirenju. Ali stvar se uvijek vrati na početak. Tako da ta usporedba nije baš ispravna, ali mislim da je neophodno to mijenjati.

Koga smatrate najodgovornijim za trenutačno stanje?

Vlast je uvijek najodgovornija. Kako god joj bilo teško, njezin je zadatak da nađe način za uspostavu normalnih odnosa. Nisu odnosi tih vlasti privatni, ne moraju se voljeti, opijati i pjevati po kavanama. Sasvim je dovoljno da rješavaju probleme. Mislim da Crkva igra važnu ulogu i, čini mi se, svi oni koji su nosioci i čuvari tog ratnog nasljeđa. Nemojmo si lagati, nisu Tuđman i Milošević sami sjedili u Karađorđevu. Nije se sve to dogodilo zbog nekoliko luđaka koji su mislili da je krv rješenje za teritorije. To je cijeli dobro pripremljeni, koordinirani i uređeni teren. To još nije rasformirano do kraja i nije se stalo na put tom narativu koji vuče prema dnu bunara.

Kako gledate na zapaljive izjave političara s obje strane Dunava kojima svako malo svjedočimo?

Politika je postala zabava, kao neki reality. Ozbiljne politike ima jako malo. Te su zapaljive izjave kao neka vrsta šoka. Danas možemo zaključiti da se većina tih zapaljivih političara ponaša kao zečice iz Playboya, pokušavaju nas zadiviti jednim elementom svog karaktera. Dugoročno je to loše, i ne kažem ništa novo, gotovo pogubno za Europu prema kojoj mi u Srbiji idemo. Europa je također pogubljena i nemamo dobar primjer. Zato mislim da ta vrsta zapaljivosti ima samo dnevnopolitički karakter koji služi da se prikrije balast prošlosti i da se sklonimo od realnih problema.

Kako biste ocijenili izjavu Aleksandra Vučića koji je Hrvatsku na dan obilježavanja Oluje usporedio s nacističkom Njemačkom?

Bio bih grub kada bih rekao da se s nekim elementima te izjave slažem. Ne znam je li primjereno da je izgovori državnik, ali kako biste vi opisali odnos prema stradanju Srba i uopće cijelu tu stvar? S druge strane, kad to dolazi od predsjednika Srbije, otvara se pitanje kako je to u njegovoj zemlji. Mislim da ima mnogo toga što nam baš ne daje za pravo da tako baratamo s pravom žrtve i nekim etičkim principima. Posebno neki od Vučićevih suradnika kao onaj nesretni Vulin. Ali nije to toliko komplicirano. Mislim da službeni Zagreb mora prestati s ustaškim povampirenjem u svom javnom diskursu i mislim da je neophodno da se prihvati odgovornost za učinjeno. Beograd, s druge strane, ima velik balast s kojim se i sam mora nositi te otkriti svoju odgovornost. Kad je nacistička Njemačka završila, a nadam se da smo s našim sličnim pokretima okončali, mogli smo saznati neke sudbine, istinu da otkrijemo mnogo toga. Mi još imamo nestale, još uvijek se traga za sudbinom brojnih ljudi. Čini mi se da je za njih sve ovo najgore.

Na skupu u Bačkoj Palanci bio je prisutan i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac. Smatrate li da bi se on trebao ograditi od tih izjava?

Ta vrsta nacionalističkog i populističkog stjerivanja u torove i potrebe da uvijek postoji jedna meta i jedan krivac za mene je neprihvatljiva. I sam sam često izložen toj vrsti pitanja. Pupovac je dugogodišnji političar i važan čovjek za Srbe u Hrvatskoj. Što je on trebao učiniti? Da ode na Thompsonov koncert kako bi bio prihvatljiv šutljivoj većini Hrvatske? Molim vas, to je toliko neprihvatljiv diskurs! Nije on nekakav učitelj političarima s obje strane Dunava. Njegovo djelovanje u Hrvatskoj vam dovoljno govori o kojoj i kakvoj vrsti političara se radi. Mislim da moramo razgraničiti pitanje odgovornosti od pitanja potrebe da netko stalno izdvaja mišljenje.

Kako biste vi ocijenili vojno-redarstvenu akciju Oluja? Činjenica je da je u toj akciji Hrvatska oslobodila svoje okupirane dijelove, ali i da su Hrvatsku napustili deseci tisuća Srba od kojih se velika većina nikad nije vratila u Hrvatsku? Ima li u tome ulogu i službeni Zagreb?

I vaše pitanje ima tu vrlo problematičnu tendenciju da se koristi lošim podacima. Mislim da imamo neke haaške presude, imamo činjenice i mislim da je vrijeme da prihvatimo punu odgovornost za učinjeno u prošlosti. U Oluji su izgubljeni životi, ljudi su izgubili sve. Nema potrebe da ih tretiramo kao nužno zlo. To nikada nije nužno zlo. Povratak je mjera uspjeha hrvatskog društva da se demokratizira i da poštuje ljudska prava. Zagreb je za to najodgovorniji. S druge strane, nije dobra mitomanija ni s jedne strane vezana uz stradanja. Podsjetit ću vas da je taj nedostatak prihvaćenih činjenica i neke vrste razumijevanja prošlosti bio i glavni argument na početku tih sukoba. Dakle, hajde da poštujemo ljude, naše građane, naše susjede. Dosta je već tog mjerenja i premjeravanja – vrijeme je da gradimo mostove za našu djecu.

Prema vašem mišljenju, u kojem će se smjeru dalje odvijati odnosi između dviju država?

U velikoj mjeri ovisit će o Europi. Ako se ona nastavi oglušivati na ove balaste prošlosti i ostane bez reakcija, onda ona negira naš ideal da je uređena i moderna tvorevina. Ako je fašizam u redu za Europu, zašto onda ne bi bio i za naše političare. S druge strane, mislim da je važno da se nastave svi započeti institucionalni procesi i da se dalje pridonosi razvoju naših odnosa i rješavanju otvorenih pitanja. Tu je važno pitanje ruskog utjecaja, u čemu Srbija ima veliko iskustvo. Kao i uopće pitanja sigurnosti i borbe protiv organiziranog kriminala gdje se, čini mi se, suradnja odvija vrlo dobro. Dakle, ključno je pitanje jesmo li sposobni biti europski susjedi sa zajedničkom prošlošću.

Mogu li pripadnici nacionalnih manjina u obje države na neki način ispaštati zbog takvih odnosa dviju država?

Vaše pitanje o Pupovcu upravo pokazuje da najviše i ispaštaju. Manjinska pozicija je ona koja se u svakom uređenom društvu mora štititi. Mislim da su obje vlade i svi akteri svjesni da je to mjera uspješnosti naših demokratskih poredaka. Ljudi žive, rade i nekako se snalaze i samointegriraju. Mi smo im često samo odmagači u uspostavljanju normalnog života.

Očekujete li moguća podmetanja Srbiji u pregovorima za članstvo u EU?

Svakako da očekujem različita podmetanja, i to ne samo od Hrvatske. Mislim da to nije dobro i da je ta politika loša, prije svega za sve ovo o čemu smo razgovarali. Uzimamo dragocjeno vrijeme našim životima baveći se stvaranjem, a ne rješavanjem problema.

Što bi dvije države trebale učiniti da ti odnosi budu bolji?

Uložiti sve napore da se stvari smire i da se u pojedinačnim pitanjima dođe do napretka. Važno je rješavati ono što naše ljude najviše muči. To je pitanje nestalih, pravde, povrata imovine i slično. Tu imate pitanje REKOM inicijative koja je dobar primjer kako bi trebalo rješavati probleme. Mislim da moramo stvarati različite nove mehanizme kako bi se osigurala podrška i riješili otvoreni problemi.

Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:

Video: VLm Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...