Subota 2. ožujka
Carinici paze da ne dođe do ugroze šljivovicom
Ima premijerovih savjetnika koji vole zaviriti u čašicu pa se ne treba previše čuditi što su zadarski carinici staricu od 86 godina iz okolice Udbine koja je ilegalno pekla rakiju, osim globom, kaznili i oduzimanjem 54 litre tog razveseljavajućeg pića. Nisu nevolje u svijet otjerale baš sve stanovnike sela u Lici (i cijeloj Hrvatskoj), ostalo je nešto staraca i starica i, naravno, HDZ koji ih mora strogo paziti kad zemlju ugrožavaju šljivovicom. U zatvorima uznici znaju od kruha i ostataka druge hrane peći rakiju, no ni to se u HDZ-ovu zatvoru ne može. U obiteljima ima očeva kriminalaca i raspikuća koji rasprodaju cijelo imanje, ali djecu i ostale ukućane strogo kažnjavaju za najsitnije prijestupe. Hrvatska im jako sliči, pa kad već represivne službe među kojima su i carinici ne mogu spriječiti i kazniti toliki kriminal, i kad ne mogu na granici zaplijeniti milijarde dobiti koje iz rasprodanih banaka u Hrvatskoj, iz Ine, Plive... u inozemstvo iznose strani vlasnici, država negdje mora pokazati svoj autoritet. Pogotovo ako tako može priskrbiti koju litru za svoje žedne dužnosnike.
Nedjelja 3. ožujka
Veterani ratova u kojima ‘Srbija nije sudjelovala’
Jedan se naslov pita i odgovara: “Gdje su danas Srbi koji su napadali Hrvatsku? Životare, svi su ih odbacili”. Povod je dokumentarac o trima vojnicima iz Srbije u ratovima devedesetih – ročniku JNA i Arkanovu dobrovoljcu koji su ratovali u Hrvatskoj i o vojniku koji se borio na Kosovu. Kao što nikad nije priznala da je agresor, srbijanska država nikad nije ni utvrdila broj takvih vojnika, a procjenjuje se da ih je bilo oko sto tisuća. “Danas su većina socijalni slučajevi. Svi su na neki način oštećeni – neki su fizički invalidi, a svi imaju psihičkih problema. Svatko od njih te probleme rješava sam, na svoj način”, kaže se u dokumentarcu o “veteranima iz ratova... u kojima Srbija službeno nije ni sudjelovala”. Taj odnos prema vojnicima pokazuje “smisao”, “razloge” i “svrhu” velikosrpske agresije, uporabe ljudi, propagande i “patriotizma” i totalne bešćutnosti te da je napad na Hrvatsku, BiH i Kosovo značio i napad na Srbiju, njezinu mladež i stanovništvo. Neke udruge i pojedinci u Srbiji shvaćaju iracionalnost toga zla i njegovih činitelja, ali ga ne shvaća srbijanska vlast. No “shvaća” ga hrvatska vlast koja Srbiju s Vučićem na čelu podupire kao kandidata za članstvo u EU.
Ponedjeljak 4. ožujka
Bernardića ćemo pamtiti po zahtijevanju ostavki
Ako ni po čemu drugome, predsjednik SDP-a Davor Bernardić mogao bi ostati zapamćen po broju zahtjeva za ostavkama. Čim vlast učini ili progovori nešto što mu je sumnjivo, on traži ostavku. Sada kaže i da bi ministrica Nada Murganić zbog obiteljskog zločina na Pagu, ali i niza “gafova” koje je napravila u svom sektoru, trebala dati ostavku. Tako je tražio i Plenkovićevu, i Krstičevićevu, i Dalićkinu, i Kujundžićevu, i Marićevu... ostavku, ostavke gotovo svih ministara i cijele Vlade. Mogli bi se ti zahtjevi i razumjeti da ih sriče netko uvjerljiv, s karizmom, da su utemeljeni na konkretnom programu koji nudi i razlaže predsjednik najjače oporbene stranke, u kojem bi birači vidjeli neku stvarnu mogućnost za boljitak u zemlji. No kao što tog programa nema u golim Bernardićevim optužbama vlasti, nema ga ni u njegovu opiranju svojim protivnicima u SDP-u. Kao što ga nema ni u zahtjevima tih protivnika da Bernardić ode s mjesta potpredsjednika stranke. Nikad, dakle, SDP nije bio tako bezličan te više i ne postoji kao prepoznatljiva politika ni kao prepoznatljivi vođe kakvi su bili Račan i Milanović. I osipat će se sve više, razmjerno osipanju uspomena na vrijeme kad je s njima na čelu bio takmac HDZ-u, a ne dvostruko slabiji jalnik kao što je danas.
Utorak 5. ožujka
Vladu se dekretom ne može učiniti sposobnom
Je li ostvariv zahtjev Kolinde Grabar-Kitarović da prosječna plaća bude 7,5 tisuća kuna dok tisuće radnika Uljanika i 3. maja nemaju plaću već šesti mjesec, a i tisuće drugih radnika radi bez kune ili za crkavicu od minimalca? Plenković je posprdno uzvratio predsjednici da “ne može Vlada sad dekretom odrediti da plaća bude minimalno 1000 eura”. Prvo, on krivotvori predsjednicu koja nije govorila o minimalnoj nego o prosječnoj plaći. I drugo, osim što je bešćutna i prezirna prema radništvu, ta izjava nije istinita i proturječna je poslu koji premijer radi. Šesti članak Zakona o minimalnoj plaći koji je na snazi od 1. siječnja ove godine kaže: “Visinu minimalne plaće za svaku kalendarsku godinu uredbom utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra nadležnog za rad”. Ako, dakle, Vlada utvrđuje obvezujuću najmanju plaću, može je odrediti tako da poveća prosjek plaća u Hrvatskoj. Izračuna se kolika bi ta plaća trebala biti pa da u zbroju s drugim, većim zaradama čini onoliki prosjek koliki traži predsjednica. No možda uporabom riječi “dekret” Plenković nije mislio ono što je rekao, nego je htio reći kako njega i Vladu nitko dekretom ne može učiniti sposobnim i uspješnim pa da plaće budu osjetno veće.
Srijeda 6. ožujka
Kako Vučić skriva da će Srbija priznati Kosovo
Nastavljaju se muke Aleksandra Vučića s Kosovom. Srbe mora uvjeravati da je njihovo ono što nije, dok istodobno zna da je zbog Europe i svijeta priznanje te države neizbježno. Sada je dao intervju agenciji ANSA, no čim su ga neki mediji prenijeli zahtijevao je da se izbaci glavna rečenica i zamijeni drugom, a glasila je: “Moramo pronaći kompromis, ne možemo priznati Kosovo a da ništa ne dobijemo s druge strane”. U novoj rečenici Vučić priznanje ne spominje nego kaže da “kompromis s Prištinom ne bi predstavljao poraz nego pobjedu za budućnost Srbije” te da je njegova “dužnost objasniti Srbima značenje takvog sporazuma”. Vučić je vjerojatno taj scenarij smislio kako bi u prvoj inačici intervjua i Srbiji i svijetu dao do znanja da na priznanje misli, a u drugoj ih uvjeravao da mu se omaknulo. Prvo je skinuo gaće pa ih brže-bolje povukao natrag. Dakle, priznanje slijedi, ali bit će prikazano tako da će Srbi idućih 800 godina vjerovati da ga nije bilo.
Četvrtak 7. ožujka
Šuičino obilje i ‘najbolje što nam se dogodilo’
Jutarnji list je 2012. godine prenio i ove riječi jednog hadezeovca: “Ti isti branitelji nisu zaboravili ni da je 2005. tadašnja gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica po naredbi skidala sa zidova slike generala Gotovine.” I to pokazuje kako je “krvava” bila Šuičina borba za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Osim što su moćnim europskim zemljama rasprodavana hrvatska nacionalna bogatstva trebalo je i put domovini do EU čistiti od heroja, pa nije čudno što ta hrvatska europarlamentarka žestoko napada one koji “tvrde da nam je Bruxelles novi Beograd.” Kaže kako je EU “najbolje što nam se dogodilo”, te se treba “čuvati desnice i ljevice koja to želi poništiti”. Mediji su pisali o enormnom bogatstvu Šuice i njezina muža – vila ovdje, vila ondje, stan ovdje, stan ondje, jahta ovdje, luksuzni automobili ondje... Golema plaća u Europskom parlamentu, 6000 eura, u stilu je toga bogatstva. Tko u tom obilju ne bi volio to “najbolje što nam se dogodilo”, pa makar su nas moćne zemlje EU opljačkale, makar u pokradenoj, poafričenoj koloniji Hrvatskoj deseci tisuća djece gladuju, makar Hrvati nikad nisu bili tako prisiljeni napuštati zemlju...
Petak 8. ožujka
Brkić i Stier otprije su u korizmi – odrekli se sebe
Čega se odreći u korizmi? Neka se Plenković odrekne uvlačenja Bruxellesu, a Kuščević i Jandroković uvlačenja Plenkoviću. Neka se Šeks odrekne poroka, a Lijepa Naša poroka Šeksa. Brkić, Stier, Kovač, G. Marić otprije su u korizmi jer su se odrekli sebe. Neka se Vrdoljak odrekne potpore Milanoviću kako mu Plenković ne bi zavidio što smije ići toliko ulijevo. Neka se fotelja odrekne Bernardića, njegovi protivnici fotelja, a Hrvatska SDP-a kao što se odrekla Jugoslavije. Neka se Bruna Eish i Hasanbegović odreknu dokazivanja u anketama da je domoljuba u Hrvatskoj tako malo, a Bandić da je “cigana” tako puno. Anki Mrak-Taritaš i Vesni Pusić iz Glasa lako se odreći birača jer ih gotovo i nemaju. Neka se IDS-ovi ekstremisti odreknu separatizma kojim svoj poluotok žele pretvoriti u krajinu Istru. Neka se Živi zid odrekne vlastohleplja s kojim sliči na stare zidine. Neka se Dalija Orešković i Mislav Kolakušić odreknu svojih umišljenosti kako ne bi iskusili prisilnu poniznost. Neka se Milorad Pupovac odrekne srbovanja kako bi za Srbe mogao nešto učiniti. Neka se bar u korizmi Crkva odrekne debelih svećenika čije mise prenosi HTV. Neka se papa Franjo odrekne posjeta islamskim zemljama kako nakon Stepinca svetost ne bi oduzeo i Nikoli Taveliću. Amen.
Svima ste odredili čega se odreći za Korizme osim sebi. Baš kršćanski.