Par mladih zagrebačkih liječnika – ona onkolog, on kirurg, a oboje već i doktori znanosti – usred je priprema za preseljenje u Englesku. Njega čeka radno mjesto u jednoj londonskoj klinici, nju u bolnici malo izvan grada, a oboje i plaće, već za početak, tri do četiri puta veće nego u Hrvatskoj.
– Bez njega ne ide, ali novac nam sam po sebi nije motiv odlaska iz Hrvatske, nego prvenstveno situacija u kojoj smo se našli. Tipični smo hrvatski par koji se na početku zajedničkog života usrećio stambenim kreditom. I to u slavnim švicarcima. Trebam li napominjati da smo nakon sedam godina redovitog plaćanja rata, danas banci dužniji nego što smo bili kada smo uzeli kredit – počinje priču zagrebačka liječnica (podaci u redakciji). – Imamo djecu i nije nam bilo lako odlučiti se na odlazak, ali pomaže kad znate da vas čekaju bolji i uređeniji uvjeti rada; od mogućnosti napredovanja, prilike da uz svoj posao povremeno radite i u drugim bolnicama ili privatno, redovitog rasta plaće svake godine za tisuću do dvije funti, budžeta koji dobijete za stručno usavršavanje pa do, recimo, dežurstava koja ću ja odrađivati od kuće umjesto u bolnici – nabraja liječnica obećane uvjete, u koje su se kolege koji su otišli u Englesku već osvjedočili.
Povrh toga, mladi ambiciozni bračni par dovoljno je dugo dio hrvatskog zdravstvenog sustava da se s razočaranjem osvjedoči kako pozicija često ne ovisi o stručnosti i zaslugama ili, što ostavlja još gorči okus, da nekim kolegama svi pacijenti nisu isti...
– I suprug i ja još imamo godina do četrdesete i premladi smo da se s time mirimo – kaže onkologinja. – Žao nam je otići i naravno da se brinemo kako ćemo se snaći i hoće li djeca prihvatiti preseljenje, ali bili bismo glupi da ne pokušamo, zar ne?
>>Glavak: Događa se egzodus Hrvata iz Hrvatske i manipulira se brojkama
da su svojim novcem platili najskuplji studij u hrvatskoj, nikom ništa. ovako, sirotinjski narod školuje doktore koji odlaze raditi k drugima. zato treba polako ukidati studije medicine, i uvoziti doktore iz bangladeša, indije, vijetnama. ajmo i mi kao pravi racionalni narod početi svaku kunu brojiti. ako možemo doktora dobiti za nula kuna, i koji će kdo nas raditi za nešto veću plaću od prosjeka, čemu milijarde lupati u doktore? ono, kad pogledaš rashodovne stavke, vidiš da se 97% novca za zdravstvo troši na plaće. takav sustav ne treba nikome. ne znam niti jednog liječnika koji bere manje od 15.000 kuna mjesečno. to su tri prosječne plaće, plaćeno im je čak i ljenčarenje doma, kad su 'dežurni'. svakog treba platiti prema odrađenom poslu, puno toga se može, a i treba izmijeniti. u prvom redu pristup prema njima. ako je zdravstvo biznis, a očito jest, onda ga ajmo totalno privatizirati, i ubirati porez na tim uslugama. zamislite da nam proračun bude lakši za 35 mlrd kuna godišnje... doktori bi prilagodili svoje cjenike usluga mogućnostima korisnika. ja bih liječnike gledao kao državne službenike, i jasno da im prosjek plaća nikad ne bi bio tolki, nego nekih 7-8 tisuća. a medicinske sestre ne bi nikad prešle 4.000 kuna. bez obzira na to kakav odgvoran i težak posao imale. jer i blagajnica u konzumu radi za manje, pa preživi, a ima posla s puno gorim ljudima.