Čekajući smrt, vjeri se okrenuli i komunisti

Čovjek najčešće pred tajnom smrti stoji nijem. Gotovo posve nijem. No što se događa u dušama osuđenika na smrt, ljudima kojima je do prelaska u vječnost ostalo svega nekoliko dana ili nekoliko sati. Na to je pitanje pokušao odgovoriti prof. dr. Juraj Kolarić, prebendar Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, koji je na znanstveno-stručnom skupu „Čovjek i smrt“ u Klovićevim dvorima u Zagrebu odlučio otvoriti upravo tu temu, i to iz perspektive ljudi koji nisu imali vjeru u Boga, komunista iz francuskog pokreta otpora, koji su čekali smaknuće, okrenuvši se vjeri u posljednjim satima svoga života.

Heroji i mučenici

– Slučajno mi je u ruke došla knjiga koja me potresla i koju nisam ispuštao iz ruku do zadnjeg slova. To je zbirka pisama osuđenih francuskih članova otpora njemačkim okupatorima Francuske u Drugom svjetskom ratu, koja je bila objavljena u Parizu pod naslovom „Lettres de fusilles“. Radi se o 74 heroja i mučenika za slobodu Francuske. Većina njih bila je ideološki opredijeljena za Komunističku partiju Francuske i živjela je u zabludi komunizma smatrajući ga pokretom „mladosti svijeta“ ili pokretom koji sprema „sutrašnjicu koja pjeva“ i u to ime prkosili su umirući kao Francuzi za Francusku ili svoju voljenu Komunističku partiju – kaže dr. Kolarić dodajući kako su oni pred smrt, u zatočeništvu, pisali obiteljima svoja oproštajna pisma. Bilo je među njima dječaka, ali i onih koji su prešli pedesetu.

Bili su, kako kaže, obični ljudi, ponajviše radnici ili u manjem broju intelektualci, a potresna snaga tih pisama nalazi se u činjenici da nikada nisu bili spremni za neke izvanredne herojske podvige, no postali su heroji kad su se našli pred negacijom vlastitog ljudskoga bića.

– Nisu bili svi ni komunisti, što se razabire iz pojedinih pisama. Zbog toga sam od te 74 osobe osuđene na smrt strijeljanjem izabrao sedam osoba čija pisma odišu vjerom i nadom. Posebice potresno djeluju pisma upućena majkama svojim deminutivima „draga i mila majčice“, „ljubljena moja majčice“ i „mila majčice“, koja svjedoče o nježnoj ljubavi prema nositeljici i darovateljici života, prema majci u trenutku kada se čovjek oprašta od tog „najdražeg bića na svijetu“. Dakako, u pismima su i supruge strijeljanih, koje se oslovljavaju kao „ljubljena moja“, a roditelji kao „dragi moji“ – kaže dr. Kolarić dodajući da je zanimljivo kako pred vratima vjernosti čovjek svojim najdražima tepa i govori u deminutivima, kao da se želi vratiti u prostore svoga izgubljenog raja gdje je sve bilo lijepo, nježno i prožeto ljubavlju.

Anonimni kršćani

Najveći broj pisama prokrijumčaren je iz zatvora, a svaki od osuđenika govori o nadi, ljubavi, slobodi i pobjedi.

– Jednolikost tih pisama djeluje potresno i u njima dolazi do izražaja da se čovjek, bio on vjernik ili nevjernik, pred pojavom smrti osjeća duboko taknut u svojoj egzistenciji držeći da kao biće ne nestaje, nego ostaje i nadalje i trajno i vječno živjeti i u sjećanjima i u uspomenama svojih najdražih. Očito da je taj „dah vječnosti“ toliko prirođen čovjeku da ga nijedna ideologija ne može izbrisati iz čovjeka – kaže dr. Kolarić dodajući kako se u takvim slučajevima možda može govoriti o „anonimnim kršćanima“ koje je otkrila suvremena teologija.

Znanstveno-teološki skup „Čovjek i smrt“, u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Posmrtne pripomoći, o smrti je govorio u dva i pol dana kroz prizmu teologa, filozofa, liječnika, bioetičara, sociologa i drugih znanstvenika, popraćen izložbom „Put u vječnost“, koja je u Klovićevim dvorima priređena povodom 85. obljetnice osnivanja Udruge za solidarnu posmrtnu pripomoć „Posmrtna pripomoć“ iz Zagreba, autora Zvonka Makovića, a ostaje otvorena do 6. studenog. 

>>U 5 godina 13 zatvorenika pobjeglo iz zatvora ili ruku stražara

>>Francuski kriminalac Pascal Payet dva puta je bježao kao u filmu – helikopterom