Čelnika Libanona ipak nije likvidirao Assad

Više od 15 godina nakon što je bivši libanonski premijer Rafik al-Hariri ubijen u napadu u Bejrutu, Međunarodni sud utvrdio je kako nema dokaza da su Hezbollah ili Sirija na čelu s predsjednikom Basharom al-Assadom stajali iza napada u veljači 2005.”, rekao je jučer sudac David Re čitajući zaključak presude na 2600 stranica.

“Nevjernik i bogohulnik”

Posebni sud za Libanon osnovan je u nizozemskom Leidschendamu nedaleko od Haaga, i na njemu se sudilo četvorici članova Hezbollaha optuženih da su planirali ubojstvo Haririja i još 21 osobe.

Sudac David Re naglasio je da, unatoč tome što je atentat na Haririja teroristički čin koji je proveden u političke svrhe i što smatra da su „Sirija i Hezbollah imali motive za eliminaciju Haririja i njegovih političkih saveznika“, nema dokaza o njihovoj uključenosti u taj napad.

Prema presudi, bombaš samoubojica koji je upravljao Mitsubishijem ciljao je Haririjev konvoj, a optuženi su pokušali prikriti atentatora samoubojicu prikazujući ga kao izmišljeni lik. Također, sudac Re napominje da su glavni tajnik Hezbollaha Hassan Nasrallah i ubijeni premijer Rafik Hariri imali prijateljski odnos te da nikada između njih nije došlo do trzavica ili sukoba. Uz ostalo, u presudi stoji da je vozilo Mitsubishi ukradeno u Japanu i prodano u libanonski lučki grad Tripoli, gdje je danas glavno uporište sunitskih radikala ISIL-a i Al-Qai’de, dvojici neidentificiranih muškaraca koji su ga pripremili za atentat na Haririja što na neki način potvrđuje i prva istraga koju je provodila libanonska sigurnosna služba, prema kojoj je atentat na Haririja bio samoubilački napad.

Radikalna sunitska skupina u Libanonu preuzela je odgovornost za napad prikazujući snimke svog pripadnika Abu Adassa koji govori da će ubiti “najvećeg sunitskog nevjernika i bogohulnika Haririja”. Međutim, istraga je iz nepoznatih razloga skrenula u drugi smjer i prstom odmah uprla u Siriju i libanonski Hezbollah.

Ubojstvo Haririja promijenilo je Libanon i snažno je utjecalo na politički razvoj te zemlje te je ponovno gurnulo na rub građanskog rata. “Revolucija cedrova” i veliki prosvjedi koji su uslijedili tražili su povlačenje sirijskih trupa iz Libanona, što se ubrzo i dogodilo i podijelilo libanonsko društvo na dva politička bloka, na “8. ožujka” i “14. ožujka”, koji su se ubrzo počeli formirati u političke saveze. “8. ožujka” čine šijitske stranke Amal, Hezbollah i kršćanski Slobodni patriotski pokret, a “14. ožujka” čine sunitske stranke i kršćani predvođeni falangom i libanonskim snagama te Druzi.

Zbog nepovjerenja u domaće sudove, međunarodna zajednica preuzela je obvezu oko istrage koja je tada započela u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a na čelu s njemačkim tužiteljem Detlevom Mehlisom, a uključivala je ispitivanje libanonskih i sirijskih dužnosnika. Prema završnom izvješću objavljenom 20. listopada 2005., utvrđeno je da su u atentatu sudjelovali visoki članovi sirijske i libanonske vlade te četvorica članova Hezbollaha. Međutim, istraga je izgubila na vjerodostojnosti nakon što su objavljene snimke koje su prikazivale Mehlisa s ključnim svjedocima istrage, koji su optuživali Hezbollah i Siriju za umiješanost u atentat, kako se zabavljaju na brodu u blizini bejrutske luke.

Te su snimke natjerale Mehlisa da 15. prosinca 2005. da ostavku na mjesto glavnog istražitelja, a zamijenio ga je Serge Brammertz, danas glavni haaški tužitelj.

Bio je simbol obnove

Rafik al-Hariri za mnoge je Libanonce nakon građanskog rata bio simbol obnove. Kao biznismen i političar, posebno se zalagao za gradnju infrastrukture. Za libanonske sunite bio je neosporni vođa. Uvijek je imao dobre odnose sa svim svjetskim liderima. Bio je pragmatičan političar i zanimala ga je samo ekonomija. Bio je i na Forbesovu popisu 100 najbogatijih ljudi na svijetu s 4,3 milijarde dolara imovine.