Ako se nešto u utorak na društvenim mrežama uspjelo nadmetati sa slikama užasa u Bruxellesu, onda su to svakako nastupi talijanske ministrice Federice Mogherini i hrvatske eurozastupnice Marijane Petir. Pod utjecajem strašnih vijesti, Mogherini se u Jordanu pred kamerama rasplakala, no njezino prepuštanje osjećajima nije naišlo na simpatije, već na žestoke reakcije, prije svega u domovini, ali i širom Europe. Tweet hrvatske zastupnice koja je u tom trenutku bila u Bruxellesu, u epicentru zbivanja, u Lijepoj Našoj izazvao je gotovo refleksni val zgražanja i osuda dežurnih kritičara.
Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto. Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt. Sretan Uskrs!”, napisala je beskompromisno Marijana Petir, očito ne obraćajući previše pažnje na to što bi to možda bilo u tom trenutku u skladu s aktualnim zahtjevima političke korektnosti.
Koliko su ta dva istupa doista bila primjerena situaciji, može se raspravljati. No, kad se bolje razmotri, pitanje je – čemu takve eksplozivne reakcije? Ne možemo pouzdano znati je li Mogherini pred kamerama bila iskrena ili je možda samo glumila, no pitanje je zašto bi provala osjećaja jedne političarke (ili političara općenito, da uklonimo i zadnju natruhu seksizma) u jednom takvom trenutku bila skandalozna? Zašto bi pokazivanje osjećaja bila pogrešna poruka europskim nacijama – ili pak samim teroristima? Barem smo se mi Hrvati nagledali ledenih lica europskih birokrata onda kad nam je sućut bila najpotrebnija. Ako se išta od Europe u ovom trenutku traži, onda je to svakako da pokaže ljudskost, a ne hladnoću i bešćutnost, te istodobno odlučno djeluje, a ne samo pasivno promatra. Ako je ovaj teroristički zločin pucanj u samo srce Europe, kako neki kažu, onda Europa prije svega mora imati – to srce.
Marijani Petir bi mnogo lakše oprostili suze. Ne mogu joj oprostiti drskost. A pogotovu kad u sve to upleće Boga. No, čemu čuđenje, kad dio dežurnih komentatora nije mogao oprostiti čak ni rukometnom izborniku kad je u trenutku trijumfa zahvalio Bogu i Gospi iz Međugorja, jasno je da Petir ni u jednom trenutku nije imala šanse da njezina rečenica bude dočekana blagonaklono.
Tvrditi da je svojim tweetom Marijana Petir poništila ideju moderne Europe te progovorila jezikom terorista, kao što je napisao jedan od dnevnih komentatora, odražava bitno nepoznavanje i nepoštovanje kulture naroda čiji bi trebao biti sastavni dio. Vjerski osjećaji i tradicije svakako u to spadaju.
Da, stvarno, kako je mogla u trenucima takve katastrofe poželjeti nekome sretan Uskrs? Kako je uopće mogla u istu rečenicu staviti smrt nevinih i riječ “sretan”?
Petir svakako nije govorila u ime onih koji uopće ne razumiju ono što je ona rekla, već u ime onih koji dijele njezin jezik. Jezik njezine vjere, koje se nema razloga stidjeti. Onih koji razumiju što Uskrs uopće znači. Naravno, nije sramota ne znati, sramota je uopće ne poželjeti znati što je to u Uskrsu vrijedno da ga postavljaju gotovo u samo središte svoje vjere i religije.
Ima vjerojatno onih koji misle da je Uskrs nekakav događaj iz dječjih slikovnica, nekakvo posvećenje proljeća, na kojem bi se trebalo diviti ponovno izniklim tratinčicama. Neke bi možda trebalo podsjetiti, a nekima bi bilo krajnje vrijeme da konačno nauče: najveći kršćanski blagdan slavi uskrsnuće čovjeka za kojeg kršćani – kako katolici tako i pravoslavci – vjeruju da je Sin Božji, a kojega su ljudi nevina mučili, nemilosrdno razapeli i čavlima pribili na križ. I koji je svojim životom i smrti dao božanski primjer te nedvojbeno iz temelja promijenio budućnost cijelog čovječanstva.
Ako je u nečemu Petir pogriješila, onda je to, uz gramatičke pogreške pri pisanju, odluka da poruku za koju je sasvim izgledno da će biti dočekana na nož svijetu objavi na jednom tako ograničenom mediju kao što je Twitter, na kojem su misli rudimentarnije nego na sms-u. Pa tako sad zlobnici mogu konstruirati da je jedna teologinja zapravo ustvrdila da postoji “naš” i “njihov” Bog. Naravno da židovi, kršćani i muslimani vjeruju u jednog Boga, dapače, očito nije suvišno naglasiti – istog Boga! No, to što svi tog Boga ne vide istim očima, problem je u mozgu onih koji gledaju, a ne u Bogu samom.
Upravo zanijekati kršćansku bit Europe i odbaciti smisao Uskrsa i pretvoriti ga u pandan amerikaniziranom konzumerističkom Božiću značilo bi poništiti budućnost moderne Europe. Zato, sretan vam Uskrs, bili bogati ili siromašni, siti ili gladni, zdravi, bolesni ili na samrti, uživali ga u idili mladog proljeća na vlastitoj terasi ili se na rubu egzistencije smrzavali negdje na kiši. Svi imate pravo na njega – sretan vam Uskrs!•
Ne mogu shvatiti da u državi u kojoj je 86 % stanovnika krščani onaj mali postotak pogana (ateisti, agnostici i svi nevjernici te pripadnici raznih LGBT i koje kakvih udruga) vrše sustavni teror večine a mediji im u tome svestrano pomažu. Zašto ti isti mediji nisu prikazali na koliko se mjesta u svijetu molilo za žrtve napada pa čak se molilo i za počinitelje tih napada po principu " Bože oprosti im jer ne znaju što čine". Europa je oduvijek bila krščanska i uvijek če biti bez obzira kakve prijetnje se sručile na nju.