Premda djeca odmah po rođenju imaju prava i slobode koje pripadaju svim ljudskim bićima, zbog njihove nemogućnosti da ta prava primjene i da se sami zaštite, društvo je odavno shvatilo da dječja prava treba posebno istaknuti.
Donijeti su zato međunarodni dokumenti, poput UN-ove Konvencije o pravima djeteta, koja podsjeća društvo odraslih što im je obaveza prema djetetu, kako ga trebaju odgajati i kako mu zaštititi prava. Bilo je i ranije dokumenata o pravima djece, pa iako će se načelno svatko normalan s tim odredbama složiti, vrlo često ih zanemarujemo, zloupotrebljavamo, omalovažavamo, ne razumijemo, ignoriramo, nismo ih svjesni ili ih tumačimo kako nam odgovara i manipuliramo njima, direktno na štetu djece, i to vlastite, kratkoročnu ili dugoročnu.
Svi skupa pokazujemo kako jednostavno ne marimo previše, dovoljno je “da je živo i zdravo”, a ostalo – lako ćemo. Vidjeli smo tako djecu po prosvjedima, s najrazličitijim transparentima u rukama, o čijim porukama djeca blage veze nemaju jer služe roditeljima za promicanje vlastitih strasti. Dići dijete u tri ujutro da bi se ukrcali u autobus za prosvjed, gdje će mu organizator u cjelodnevnoj gužvi i buci u ruku tutnuti sendvič i sokić, nije problem.
Vidjeli smo i kako je jedan čovjek pješačio preko Hrvatske zbog tuđe bolesne djece, no podržali su ga samo roditelji te bolesne djece, druge nije zanimalo. Vidjeli smo ovih dana i tragični epilog odgajanja djeteta bez postavljenih mu granica, osjećaja odgovornosti i empatije. Najnovije izvješće pravobraniteljice za djecu kazuje da su u 2017. otvorena 2502 nova predmeta, od kojih 1573 prijava povreda pojedinačnih prava djece te 929 općih inicijativa Ureda. Neprijavljenih i neprepoznatih je, usudili bismo se reći, znatno više.
Ono što najviše poražava nisu pojedini slučajevi, već propusti sustava koji jasno odražavaju nebrigu za djecu. To pokazuje već i temeljni dokument koji uređuje svaku obiteljsku zajednicu, Obiteljski zakon. Posljednjih se godina mijenja kako vjetar puše i postao je poligon za istjerivanje svjetonazorske pravde međusobno suprotstavljenih strana.
Najtragičnije je što se pritom umjesto pravima djece prednost daje pravima roditelja. Jačanjem te roditeljske uloge posredno se jača određena politika na uštrb univerzalnih dječjih prava. Obiteljsko okruženje u zemlji koja se od krize nikako se ne oporavlja, ne unapređuje se ni u čemu, već ili stagnira ili pada.
Nema dovoljno stručnjaka koji bi se bavili obiteljskim problemima u centrima za socijalnu skrb, nema dovoljno vrtića, nema novaca za univerzalni dječji doplatak, nema nikada novaca za prevencije, neće ga biti ni za dječje odvjetnike u razvodu roditelja, nema za obiteljske sudove...
Novaca ima za polovne ratne avione i privilegirane mirovine. Ni kad ne treba novca ne trudimo se, pa djecu na sudu radije ispituju po deset puta umjesto da se potrude snimiti iskaz. Uza sve to, užasno je licemjeran uzlazni trend borbe protiv pobačaja. Jer, kad vidimo razmjere iseljavanja, očito je da smo gadno zabrljali kad i djeca koju imamo iz Hrvatske bježe!