I zbor vlasti od naroda najbolje je jamstvo njezine demokratičnosti”, konstatirali su utemeljitelji američkog Ustava, ali uz ozbiljno upozorenje da to nije dovoljno. “Čovječanstvo je iz gorkog iskustva naučilo da su potrebni i drugi kontrolni mehanizmi. Jer svatko tko ima vlast, može je zlorabiti, ako ne i zlih namjera, onda iz neznanja.” Takve druge mehanizme nadzora osigurava Ustav koji donosi narod kao suveren. Zbog toga se vlasti – izvršna, sudbena i zakonodavna – imaju pokoravati Ustavu.
Kad su se domogli funkcija, ti su bivši teoretičari svojim postupanjem u nesmiljenim borbama za vlast i oko vlasti najbolje pokazali koliko je to upozorenje bilo opravdano. Kad su mogli, izvrdavali su svoje ustavne obveze, lagali o ustavnim namjerama, čak su neki od njih poginuli u međusobnim dvobojima. Bilo bi zanimljivo opisivati tarapanu krajem 18. stoljeća, u kojoj su Amerikanci ipak uspjeli sačuvati republiku. Ali imamo mi prizemnijih problema.
Kad takvu borbu nisu mogli izbjeći ni sami tvorci Ustava i originalne, ali do danas aktualne ustavne teorije, kakve opasnosti tek prijete od onih koji za takve teorije i ne znaju? Pa misle da ih nitko ne može spriječiti da sami biraju za koji će se ustavni članak uhvatiti, odnosno da čak i kad narod na ustavan način nešto zahtijeva ili odluči, imaju pravo nadzirati i mijenjati samu volju naroda. Ili tvrde kako vlast može odlučiti kada treba napraviti izuzetak od načela poštivanja ustavnosti i zakonitosti. Naravno, mislim na hrvatske političare raznih naraštaja, koje izgleda ujedinjuje prezir prema Ustavu i ustavnosti.
Kad su komunisti preuzeli vlast, jedan je istaknuti revolucionar opomenuo svoje suborce koji su prigovarali kako se nova “narodna vlast” ne pridržava svog novog Ustava. “Pazite ljudi, Ustav je napisan za Churchilla i Roosevelta. Za vas je napisan Krivični zakonik!” A Partija si je sve do kraja svoje dominacije pridržavala pravo da odlučuje o tome koji se zakoni, rjeđe ustavne odredbe, imaju primjenjivati i na koji način. Zapovijed s najvišeg mjesta “Tuđmanu ne pakovati!” upućivala je na to da se po pravilu ostalima “pakuje”. “Ne se držati zakona kao pijan plota” nije značilo poziv na smisleno tumačenje Ustava, nego “zakon primijeniti kako ja kažem”.
Naravno, demokratski izabranoj vlasti puno je teže tako se odnositi prema Ustavu i zakonu, ali na žalost hrvatske demokracije, borba još traje i ishod još nije izvjestan. Dirljiva je radost s kojom je trenutačni ministar obrazovanja dočekao odluku Ustavnog suda o svom nametnutom pravilniku o zdravstvenom odgoju: “Pa u pitanju je samo procedura, nema sadržajnih činjenica!”. Misli li ministar da (plemenit) mu cilj opravdava sva sredstva? Nepodnošljiva lakoća s kojom je ministar uprave iz džepa izvukao drugi popis birača od onog koji je neposredno bio u primjeni. S kojim se tri mjeseca hvalio kao važnim dostignućem svog rada. Dva popisa birača nema nijedna demokratska država, niti izvršna vlast može odlučivati koji će kada primijeniti. Nevjerojatna drskost s kojom se ministrica vanjskih poslova podsmjehnula biračima i njihovu Ustavu, negirajući sve referendumske odluke, nesvjesna da dovodi u pitanje odluku o svim održanim referendumima, od kojih je jedan upravo njezino životno djelo.
Tumačenja s najautoritativnijeg mjesta, ona predsjednika Odbora za Ustav koji, kako se nekad govorilo, “ne ferma živu silu”, to jest neposrednu demokraciju, pokazuju ili ogromno neznanje ili pak nametnutu svijest da volja partijskog vodstva nadjačava svaki zakon. Uobičajene floskule pri korištenju, riječima predsjednika Republike, raznih fiškalija da bi se zamutile ustavne vode su dvije.
Prvi takav trik je: “koliko pravnika, toliko mišljenja”, gdje se fingira da su svi pravnici jednako vrijedni u pitanjima ustavnog prava, negiraju se doktorati i znanstvene studije, po uzoru na onog suca koji je konstatirao da se magisteriji i doktorati ionako prepisuju pa nema smisla nikoga kažnjavati, a posebno ne utjecajne političare.
Drugi je trik “svi tako misle”, s inačicom “većina tako misli”. Tu treba biti oprezniji. Kad se dogodi da se oko nekog pitanja suglase svi znanstvenici koji se bave ustavnim pravom u zemlji, problem se malo komplicira, ali stvar nije gotova. Naravno, naći će se drugi “stručnjaci”, s ili bez staža. Recimo ne piše tko formulira prijedlog. Ili tko ga uopće podnosi. Ako je pravnicima neugodno, mobilizirat će se financijaši koji će izračunati kako je sve to skupa preskupo u doba krize.
Ako sve to ne ide, pribjegava se logičkom postupku “svođenja na apsurd”. Pa se izmišljaju jezivi primjeri. Ako to dopustimo, dopustit ćemo i referendum kojim se oduzima sva prava ženama ili Srbima ili se uvodi smrtna kazna. Nije istina, rekao bi jedan bivši ministar, laž je, rekao bi sadašnji ministar dok je još bio u oporbi. Ustavnim zakonom s ustavnom snagom postavljena je prepreka takvim pitanjima, a to je, u nas i u drugim demokratskim zemljama Ustavni sud. Na dramatično postavljeno pitanje: “Čemu referendum?” odgovor je više nego jednostavan. Zato što je to svojim potpisima zatražilo više od jedne desetine birača u državi, kako predviđa Ustav.
Jedan od najvažnijih početnih indikatora kako je demokratski izabrana vlast, svjesno ili iz neznanja, na putu da negira sam Ustav, jest prikrivanje i iskrivljavanje pravog ustavnog sadržaja. Najdalje idu oni koji kažu “ja sam određujem što je za mene mjerodavna ustavna odredba”. Odnosno oni koji su za njih odgovorni. Ili, što god narod tražio, mi nećemo dopustiti referendum. Pa ako budemo morali popustiti, nećemo priznati rezultate. Takvo je ponašanje rijetko u demokraciji, a posebno je licemjerno kod vlasti koja ne samo obećava da će uvesti red nego svakodnevno tvrdi kako ga uvodi. Takva vlast za održanje reda smatra najvažnijim uvesti fiskalne blagajne na zelenu tržnicu. Uostalom, izgleda da se misli kao da je ponajprije nadležna specijalna policija.