Čemu se zamarati vlastitom poviješću kada imamo 'Igre prijestolja'?

Da nije u javnost nedavno procurila štura informacija kako će se globalne “Igre prijestolja” ove godine možda snimati i u Imotskome, tko zna kada bi se taj grad pojavio u hrvatskim medijima. Da se nije počelo špekulirati hoće li brojna strana televizijsko-filmska ekipa u traženju autentičnih srednjovjekovnih prostora doći u grad skriven iza Biokova, o čemu bi njegov gradonačelnik spremno dao izjavu hrvatskim novinarima? Pa mi već godinama uvjeravamo domaću javnost da i u onaj jedinstveni grad spomenik Dubrovnik stranci dolaze uglavnom zbog “Igre prijestolja”. I da strastveno posjećuju lokalitete koji su vezani baš uz snimanje te serije. Kao da prije tog, u osnovi dobrodošlog, a onda valjda i unosnog snimanja stranci u Dubrovnik uopće nisu dolazili!

Mi smo u svojem podaničkom, da ne napišem konjušarskom, odnosu prema strancima (a onda i prema stranoj valuti) spremni zaboraviti na dubrovačku (ili splitsku i klišku) višestoljetnu povijest, i brendirati Dubrovnik uglavnom uz pomoć jedne američke TV serije. Tako smo spremni o Imotskome govoriti jedino i samo zbog “Igre prijestolja”, ali ne razmišljamo o tome kako brendirati ona nevjerojatno lijepa i tajanstvena imotska jezera kao što su to Crveno i Plavo. Jezera koja u turističkim vodičima, ali i u knjigama o ljepotama Hrvatske nikako nisu dobila mjesto koje zaslužuju.

Mi ne razmišljamo o brendiranju čuvene Hasanaginice, imotske Topane, imotskog kadije, Hasanagičin navodni kameni grob u blizini Plavog jezera… Čemu se zamarati vlastitom poviješću kada imamo “Igre prijestolja”?

I pri tome nas ne brine činjenica da je Hasanaginica poznata u cijelom kulturnom svijetu. Narodna balada “Asanaginica”, prvi put objavljena u knjizi Alberta Fortisa “Put po Dalmaciji”, doživjela je brojne prijevode. Među prevoditeljima bili su i veliki Goethe, ali i jednako veliki Puškin, Tommaseo, Scott, Merimee, Mickiewicz… Dakle, zanimala bi ta imotska priča Talijane, Engleze, Ruse, Poljake, Francuze, o Bošnjacima ili Turcima da i ne govorimo. Ali mi ne želimo brendirati tu baladu, nego ćemo valjda brendirati “Igre prijestolja”.

Pa onda turisti koji posjećuju Imotsku krajinu koja s vinogradima, crkvama i Vrljikom nevjerojatno podsjeća na mitsku Galileju, neće pitati gdje su Crveno ili Plavo jezero ili pak prološka Zelena katedrala, nego će domaćine pitati gdje se to točno snimala američka serija. Naravno, izvrsno je da stranci dolaze snimati filmove i TV serije u Hrvatsku kojoj treba svaki euro i dolar. Izvrsno je i da ti filmovi i serije reklamiraju hrvatske ljepote. Ali ti filmovi i serije nikada ne mogu biti važniji od hrvatske tradicije i hrvatskih prirodnih ljepota. Oni su tu tek u ulozi vegete. Nekakvog začina. Koji se ne prešućuje, ali ne može biti najbitniji za kvalitetu jela.

U protivnome, turisti će steći dojam da su došli u neki umjetni filmski studio, u zemlju filmskih kulisa čija je starost upitna, u jadransko-panonski Hollywood u kojem vladaju surova pravila iz filmske industrije. Tako bi Hrvatska postala blockbuster-zemlja ili, točnije rečeno, blockbuster-lokacija. Tu onda doista ni sva ljepota tajnovitih jezera ili kamenih imotskih palača i starog franjevačkog samostana ne bi mogli istjerati prekomercijaliziranog vraga koji nam se potura pod krinkom turističkog kulturnog proizvoda. Zemlja koja se tretira s previše umjetnog gnojiva osuđena je na propast.