Černobil ovdje nije moguć, radit ćemo barem do 2043.

Lijepo je u Dolenjskoj. Slovenska pokrajina odmah iza granice idilična je, čisto je, uređeno, kuće su lijepe i održavane, svako toliko naiđete na pašnjak s kravama, na kakav voćnjak ili neki drugi nasad. Usred takvog jednog velikog voćnjaka u nekom će trenutku, nakon što prođete Brežice, ispred vas niknuti atomska centrala.

Nuklearna elektrana Krško tamo je više od 35 godina, jedino je postrojenje takve vrste na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Njezina je izgradnja počela 70-ih godina kada je razvoj atomske energije u komercijalne svrhe bio u najvećem zamahu, a zamišljena je kao rješenje za manjak primarnih izvora električne energije u Sloveniji i Hrvatskoj. I doista, NE Krško danas u ravnopravnom vlasništvu dviju država nastalih nakon raspada Jugoslavije, pokriva 20 posto potreba za električnom energijom Slovenije, a 16 posto potreba Hrvatske. Kao neka kontradikcija, ali i dokaz da se radi o čistom i bezopasnom izvoru energije, tu je voćnjak.

Ništa veću dozu zračenja nećete dobiti ni u tom voćnjaku ni u nekom običnom uredu od one koju dobijete pri kretanju kroz pogon, govore nam odmah u NE Krško. A to je ono zračenje koje je ionako svugdje oko nas. Elektrana ga ne povećava. Stabla jabuka uredno su poredana, pokrivena mrežom, još je jedan takav voćnjak do elektrane. U privatnom je vlasništvu, jabuke se prodaju na tržištu. Bez bojazni, ništa ni nalik nekoj ozbiljnoj nesreći nije se dogodilo do danas u Krškom.

– Nekakvih ozbiljnijih situacija nismo imali. Najveća je posljedica do sada bila zaustavljanje elektrane. Ona je projektirana tako da se na promjenu određenih parametara automatski zaustavlja. Operateri i ručno mogu zaustaviti elektranu. Nikakvih ni približno opasnih nezgoda nikada nije bilo – kaže glavni tehnički direktor elektrane Mario Gluhak.

– Zadnje što je trebalo intervenciju jest puštanje jednog ventila na reaktorskoj zgradi 2008. godine. I o tome su, jasno, svi mediji pisali. I pri tome, naravno, pretjerivali, nije se radilo ni o čemu opasnom, nije bilo nikakve mogućnosti da imalo radijacije ode u atmosferu. Elektrana je zaustavljena, stvar brzo sanirana i elektrana vraćena u pogon – govori nam Ida Novak-Jerele, glasnogovornica NE Krško.

Iako je nuklearna energija i danas intrigantna, o njoj se raspravlja s različitih stajališta, konkretan povod posjetu nama najbližoj nuklearki bila je serija “Černobil”. Kada se popnete na neku od viših točaka u Dolenjskoj pa pogledate elektranu, a onda samo malo okrenete glavu ugledat ćete i Sljeme, a ispod njega Zagreb. Vraški blizu, puno bliže nego Kijev Černobilu. No nikoga ovdje to ne zabrinjava. Krško je prosperitetan gradić, kao i Brežice, i danas se tamo ode u šoping, a spomenuli smo kako se radi o idili koju atomska centrala nimalo ne narušava.

150 radnika iz Hrvatske

No ne tražite ondje genijalna arhitektonska rješenja. Sve je podređeno funkcionalnosti. Prostorom dominira 70 metara visoka reaktorska zgrada. Da, doista bismo u ovakvu građevinu stavili nešto poput nuklearnog reaktora. Armirana je, tri debela sloja betona, čelika i željeza tu su u službi prve linije obrane od najgorega koje se, gledajući to, čini doista dalekom mogućnošću. Černobil, recimo, takav omotač nije imao, bila je to i jedna od glavnih zamjerki tadašnjem ponosu sovjetske znanosti, reaktoru RBMK.

Odmah do nje je zgrada u kojoj je smješteno potrošeno gorivo. Zajedno sa svim drugim zgradama sve leži na masivnoj armiranobetonskoj ploči usidrenoj na glineno-pješčanim slojevima pliocenskih sedimenata Krškog polja. Sustav NE Krško sastoji se od primarnog – reaktor, parogeneratori, reaktorske crpke, tlačnik i cjevovodi, sekundarnog – parogeneratori, turbine, generator, kondenzator, napojne crpke i cjevovodi, te tercijarnog kruga gdje su kondenzator, rashladne crpke, rashladni tornjevi i cjevovodi.

– Naša elektrana stalno radi na 100 posto. Mi smo bazni proizvođač električne energije i na neki način svojom stabilnom proizvodnjom i količinom proizvodnje osiguravamo stabilnost električne mreže. Od remonta do remonta vozimo na 100 posto snage. U mrežu dajemo približno 700 MW električne energije. Stabilnost mreže vrlo je važna jer, primjerice, hidroelektrane su ovisne o vodostaju i protoku rijeka, obnovljivi izvori poput solarnih ili vjetroelektrana ovise o tim faktorima, je li oblačno ili ima li dovoljno vjetra. Nuklearna elektrana radi 24 sata dnevno 365 dana u godini na punoj snazi – kaže nam Mario Gluhak.

Gotovo je neprestana rasprava o gorivu koje se koristi u nuklearnim elektranama pa tako i u Krškom. Ondje je u službi razvijanja velike topline koju će sustav elektrane prevesti u struju uranij-235. Što s njim, gdje ono završava kada ga se zamjenjuje. Odgovor će za mnoge biti otrežnjujući jer ono zapravo ne odlazi nikamo iz pogona.

– Mi smo 1983. godine krenuli s 12-mjesečnim ciklusom, remont je bio svake godine. U svakom se remontu mijenjala približno trećina goriva u reaktoru, preostale dvije trećine imale bi još dovoljno energije. Zatim smo 2004. godine, nakon zamjene parogeneratora, krenuli u 18-mjesečni ciklus što je praksa elektrana u svijetu. Sada u remontu mijenjamo otprilike polovicu goriva. Neke su elektrane prešle na 24-mjesečni ciklus, mi još u tom smjeru ne razmišljamo. U reaktoru je 121 gorivni element, mijenja se 55 ili 56 elemenata prilikom remonta. Sva količina zamijenjenih gorivnih elemenata nalazi se u prostoru elektrane u bazenu za istrošeno gorivo. Taj bazen ispunjen je vodom, iznad gorivnog elementa sedam je metara vode, ona štiti od zračenja i na taj se način omogućuju neometani radovi oko bazena. Naša je dugoročna strategija i taj je projekt u tijeku izgradnja takozvanog suhog skladišta starih gorivnih elemenata što je također praksa koja se izvodi u svijetu. I to će biti na lokaciji elektrane. To znači da ćemo stare gorivne elemente koji su već 20 i više godina u bazenu i čija se radioaktivnost smanjila do nivoa da je moguć iznos iz bazena i pohrana u specijalne kontejnere u kojima se skladišti to gorivo premjestiti u to novo skladište. Ono je projektirano na način da je potpuno pasivno, ne zahtijeva nikakve sustave hlađenja, hladi se prirodnim protokom zraka, može predstavljati dugoročno rješenje. Planiramo da će realizacija početi sljedeće godine – objašnjava nam Gluhak.

Zanimljivo je kako je, iako u doba komunizma, umjesto snažno promovirane sovjetske, za buduću NE Krško uzeta američka tehnologija, i to tvrtke koja je konačno slavnim učinila i Nikolu Teslu. Učinjeno je to ipak transparentno, na javnom natječaju.

– Westinghouseova tehnologija bila je tada najbolja u svijetu. Posvuda su gradili elektrane. Taj dizajn, tlačnovodni reaktor poput našeg temelj je najsigurnijih elektrana danas u svijetu. Rusi u novo doba rade elektrane sličnog dizajna, u Europi i Koreji svi su se prebacili na takav dizajn. Razlozi su vjerojatno bili i političke prirode, ali je to bila i najbolja dostupna tehnologija. Svoje je svakako o odabiru rekla i struka – govori nam glavni tehnički inženjer u Krškom.

Osim prostorno, pogon je i brojčano jak, na radu u atomskoj centrali blizu hrvatsko-slovenske granice angažirano je više stotina ljudi.

– U elektrani je nekih 600 zaposlenih, od toga je oko 250 visokoobrazovanih. Mahom se radi o kadru koji dolazi iz Slovenije i Hrvatske, nekih 150 ljudi je iz Hrvatske. Nemamo problema s pronalaženjem kadrova. Zanimljivo je jer se radi o svojevrsnom tehnološkom izazovu za inženjera, prilika je to za svakog da ostvari karijeru u struci za koju se školovao. No sve više se govori o nuklearnoj energiji kao o doista čistoj energiji, uspoređuje je se s obnovljivim izvorima u smislu utjecaja na okoliš. Iz naše elektrane ne izlazi nikakav CO2, s te strane je čista i to se sve više promovira u svijetu. Sada se vidi da bez ovakvih jedinica za proizvodnju energije neće biti dugoročno zadovoljiti energetske potrebe s obzirom na stalan porast potrošnje. Stabilnost je tu još i važnija – govori glavni tehnički inženjer Krškog.

– Plaće u NE Krško više su od prosječne plaće u Sloveniji, a uvjetovane su i granskim kolektivnim ugovorom za energetiku na nivou Slovenije – kaže Ida Novak-Jerele.

Srce je elektrane, dakle, reaktor. Ugrubo, on funkcionira na bazi atomske fisije koja proizvodi toplinu, zagrijava vodu dok ne postane parom koja onda pokreće turbinu koja, pak, vrti generator. Proces se u reaktoru kontrolira palicama koje se spuštaju u reaktor ili iz njega podižu. Ako je reaktor srce atomske centrale, onda je mozak u kontrolnoj sobi. Prvo smo ušli u simulator, prostoriju koja služi za uvježbavanje. Nijedan od inženjera koji dolaze raditi u procesima koji se odvijaju u NE Krško ne može početi prije nego što odradi dvije godine stažiranja. Godinu dana u teoriji te još godinu dana u simulatoru kontrolne sobe.

– Ovdje uvježbavamo različite moguće scenarije, pa i one najteže. Za svaki slučaj. Kako se prepoznaju te mogućnosti? Kao što vidite, ovdje postoji pet pozicija na kojima sjede operateri čiji je zadatak da prate stanje u reaktoru i ostalim dijelovima elektrane. Nepravilnost će naznačiti sustav, ali i operater sam može reagirati ako vidi da neki od parametara nije u granicama dopuštenoga. Iako do sada, znači, nismo imali takvih situacija, treba na njih biti spreman ako se ikada dogode. No to je gotovo nevjerojatno, u početku je ovaj tip elektrane dizajniran tako da ne može doći do havarije, niz je sigurnosnih sustava koji će se u slučaju nepredviđenog događaja uključiti i spriječiti neželjeno – odgovara nam glavni inženjer Krškoga na naš pokušaj provokacije – i u Černobilu su mislili da je sigurno.

Posjet samoj kontrolnoj sobi dokazao nam je da se doista radi o identičnoj kopiji, sve je isto kao u simulatoru. I doista, pet ljudi sjedi i prati različite parametre oko sebe i na ekranima. Nije li im dosadno?

– Ne, ovdje se stalno uči, stalno se nadograđuje, uvježbavaju protokoli, simulira različite situacije. Smjena od osam sati lako prođe, i sam sam ovdje proboravio pet godina – kaže Mario Gluhak.

No teško je ne povjerovati u sve izrečeno kada se o sigurnosti radi. Jer, jedna je od novih sigurnosnih mjera izgradnja nove zgrade u kojoj će se čuvati borirana voda. Ona ne služi ničemu nego da u krajnjem slučaju, astronomski dalekoj mogućnosti izmicanja reaktora kontroli bude tu blizu kako bi se njome reaktor mogao napuniti i tako spriječiti najgori scenarij prije nego što je zapravo i počeo. Temelji koje smo vidjeli duboki su nekih 20-30 metara, čini se da bi mogli ponijeti zgradu ozbiljnih dimenzija i mase. Odmah nedaleko odvija se još radova, obnavljaju se rashladni tornjevi s ćelijama u kojima se nalazi voda koja se koristi u slučaju nepovoljnih vremenskih uvjeta. Za rashlađivanje reaktora koristi se voda povučena iz Save, dvije pumpe povući će 2000 tona vode u satu, ili preračunato 23 kubika u sekundi. Ustava kod NE Krško služi i kako bi se dobila akumulacija za HE Brežice koja je nizvodno. Rashladna voda koja prođe proces u Krškom vraća se natrag u Savu s time da se vodi računa o njezinoj temperaturi jer može utjecati na biološke procese u rijeci. Sve ima svoj kraj, pa tako i Krško u jednom trenutku može doći pod odluku da ga se više ne može obnavljati. Kako nam kaže Mario Gluhak, svi spomenuti potezi povezani s modernizacijom elektrane u cilju su produljenja njezina životnog vijeka do 2043. godine, najmanje do tada, a moguće i dulje. Jer, sve je u Krškom još u jako dobrom stanju.

Čuvanje okoliša

– Krško je nadogradivo, s godinama smo promijenili većinu vitalne opreme. Prvotno je elektrana bila dizajnirana za nekih 650 MW, a današnja je ukupna proizvodnja oko 730 MW. Zamijenjeni su parogereneratori što je doprinijelo većoj proizvodnji električne energije s istom snagom reaktora. Novi su i sekundarni grijači vode, niskotlačna turbina, u skoroj budućnosti promijenit će se i visokotlačna turbina čime bismo dobili još nekih 10 MW. Druga nadogradnja tiče se sigurnosti. Uspostavili smo taj program 2011. nakon nesreće u Fukushimi i plan je da se on dovrši do 2025. godine. Konkretno se radi o ugradnji dodatnih sigurnosnih sustava, znači na sve one sustave koji su bili ugrađeni u originalnom dizajnu. Novim sustavima sigurnost se povećava. Bavimo se vrlo malo vjerojatnim nezgodama te za njih sada imamo nova tehnološka rješenja, sustave za ubrizgavanje vode u primarni i sekundarni dio elektrane, nove sustave napajanja koji su potpuno neovisni o postojećem sustavu, dislocirane od postojeće opreme, a onda je tu i protupoplavna zaštita koju smo instalirali, zatim ventiliranje reaktorske zgrade. Instalirali smo mnogo priključaka za mobilnu opremu. To su mobilne pumpe, dizelski generatori koji osiguravaju neovisno napajanje. Idemo prema još većoj sigurnosti – kaže Gluhak.

U reaktorsku zgradu, dakako, nismo mogli, ovdje se maksimalno vodi računa i o osobnoj sigurnosti, kao i o sigurnosti svakog posjetitelja ili djelatnika. Primjerice, razgovor s djelatnicima elektrane nije dopušten, pogotovo otkako je na snazi infamozni GDPR. No, i bez toga ne možete ostati bez dojmova nakon što vidite unutrašnjost turbinske zgrade. Tamo se nalazi sekundarni krug – visokotlačna turbina, niskotlačna turbina, generator električne struje i separatori pare. Dakle, riječ je o sklopu koji zauzima cijelu jednu zgradu, no sam je turbogenerator, sklop turbina i generatora, doista jedno od najvećih postrojenja koje smo imali prilike vidjeti. Golijat snage 730 MW izuzetno je glasan, na ulazu u zgradu uputili su nas na posudu s čepovima za uši. Buka je doista velika, a razlog tome vidite odmah nakon penjanja nekoliko katova gdje se nalazi postrojenje. Na svakom od njih istaknuto je ime proizvođača, Siemens, Westinghouse, ali i Končar na jednom od transformatora. Iako se u znanstvenim krugovima intenzivno i s velikim žarom govori o fuziji kao energiji budućnosti i svetom gralu fizike, iz perspektive NE Krško to nije nešto izgledno, barem ne na kraći rok.

– O fuziji danas ne možemo govoriti kao o primjenjivoj tehnologiji u svrhu dobivanja električne energije, a što će biti za 20 ili 30 godina, ne znam, vidjet ćemo. Danas je opet trend građenja novih nuklearnih elektrana, prije svega, recimo, Azija se aktivirala, Kina ih intenzivno gradi, Indija, Turska, u Europi ih se gradi nekoliko, Finska, Velika Britanija, Francuska. Shvaća se da se neki ciljevi koji se tiču čuvanja okoliša i stabilnosti elektroenergetskog sustava ne mogu ostvariti bez nuklearnih elektrana. Mislim da je to trend koji će se nastaviti – kaže Gluhak.