Promet je iz Hrvatske prema Njemačkoj tih mjeseci bio pojačan. A tri brata Balog – mlinari Zvonko i Branko i konobar Miro – ostavila su svoje poslove i dotadašnje živote i bez ikakve dvojbe krenula u \"suprotnom\" smjeru. U Hrvatsku. Tu ih je u rodnoj Satnici Đakovačkoj već čekao četvrti brat, Vlado. Pet dana prije kraja rujna stigli su u Vukovar, na Mitnicu, kao smjena dečkima iz brodske policije. Bilo ih je trinaest. Prošlo je sedam dana njihova ratovanja kada je zapovjednik grupe Vlado Balog poginuo. Imao je 36 godina, bio je oženjen i otac malenog sina.
– Držali smo punkt do 1. studenoga. Onda su nas razbili. Na toj su točki probili i odvojili Vukovar – priča Miro Balog.
Susret nakon četrnaest godina
Goreći neboder bio im je orijentir pomoću kojeg su došli do bolnice. Zvonko Balog tog je 1. studenoga ranjen. Osam dana kasnije, na Drvenoj pijaci ranjen je i Miro. Opet su se braća našla, ovaj put u vukovarskoj bolnici:
– Zvonko je spavao kod mene na krevetu – kazat će o svom 33-godišnjem bratu.
Bilo je tako sve dok ga jugovojska 20. studenoga nije odvela iz bolnice. Od tog se dana o časničkom namjesniku u 109. vinkovačkoj brigadi Zvonku Balogu, ocu petomjesečne djevojčice i četverogodišnjeg sina, godinama ništa nije znalo. Sve do 20. veljače 1997. godine kada je identificiran kao prva žrtva s Ovčare.
Miro Balog odveden je iz bolnice, u konvoju preko Mitrovice u kojem su bili nepokretni. O onome što se događalo na ratištu i kasnije ne govori odveć. No jedan događaj iz rata prepričava. Jer, moglo je za njega sve završiti drukčije. No, sudbina kao da je odlučila reći dosta nakon što je uzela dvojicu braće Balog.
Isti dan kad i Miro u vukovarsku bolnicu dopremljen je i Milovan Šijaković, pravoslavni svećenik iz Vukovara. Svi su ga znali kao popa Đoku. Geler ga je ranio kad je izišao iz garaže u koju je smjestio trojicu hrvatskih branitelja. Bilo je to kod Drvene pijace, nedaleko od mjesta gdje je stradao Miro. Nakon pet dana, Šijakoviću je zbog gangrene amputirana noga. Poslije je pop Đoko pričao da je Miro u bolnici s njim dijelio hranu, vodu, cigarete... i pomogao mu da preživi. Mislio je na epizodu kad je u prostoriju gdje su ležali upao hrvatski vojnik, napao Đoku da je u njegovoj kući nađeno oružje... Miro je tada zaštitio svećenika i spasio ga. Prilika da mu Đoko uzvrati dogodila se uskoro, kada je jugovojska ušla u bolnicu. Petorica neprijateljskih vojnika upala su u tu istu prostoriju i počela ispitivati Miru je li sudjelovao u ratu, je li on Beretka...
– Beretka je bila moja šifra na Sajmištu – objašnjava umirovljeni branitelj iz Satnice Đakovačke.
I tada se Milovan Šijaković u presudnom trenutku umiješao:
– Rekao im je da je on pop Đoko, a da ja nisam bio u obrani, da nisam imao odoru i bio naoružan, već da sam ranjen zajedno s njim, kad sam ga pokušao spasiti. Povjerovali su mu – priča Miro Balog.
Tako su njih dvojica jedan drugoga spasili. Putevi su im se u vukovarskoj bolnici razišli. Milovan Šijaković prebačen je u Beograd na liječenje i oporavak, Miro Balog odveden je u Sremsku Mitrovicu. Kasnije su jedan o drugom čuli da nisu preživjeli. I nisu se tražili. Miro Balog bio je u svojoj Satnici Đakovačkoj, pop Đoko vratio se u Vukovar. Živio je vrlo teško, na rubu egzistencije, bez invalidskih kolica nužnih za život. I tada su Miro i Đoko, nakon četrnaest godina, opet čuli jedan za drugoga.
Civilna žrtva rata
Skupina vukovarskih branitelja pokrenula je inicijativu da Milovan Šijaković dobije status civilne žrtve rata, što i jest bio, iako su ga iz invalidske komisije otpravili dopisom da je njegova nesposobnost nastupila zbog – bolesti. Miro Balog posvjedočio je kada i kako mu je Šijaković spasio život. I dobio je na kraju pop Đoko mirovinu.
– To mu je i pripadalo – kratko će Balog.
Ali nije dugo uživao u njoj, umro je 2006. godine u svom Vukovaru, gradu u kojem su živote ostavila dva Mirina brata – Vlado i Zvonko.
Miro Balog nerado govori o tim danima, kaže da mnogo toga što se govori i piše jednostavno nije istina pa bi bio najsretniji kada djeca u školi ne bi učila povijest:
– Za pedesetak godina, kad više ne bude svjedoka tih događanja, ta će povijest postati istinom – komentira.
Nije mu jasno zašto za sve ove godine nema evidencije tko je gdje bio, tko je koga na kojem položaju zamijenio, tko je stradao... Tako bi se, kaže, doznalo koliko je branitelja bilo u Vukovaru.
Iz grupe vojnika u kojoj je bio kad su smjenjivali dečke iz brodske policije, od njih trinaestorice kući se nije vratilo njih osam.
– Poginula su moja braća Vlado i Zvonko te dečki iz Vinkovaca i okolice – Željko Patarić, Mihajlo Let, Ivica Perković, Krešimir Ratković, Ivica Senčić, Mladen Čupćić – izgovara Balog imena poginulih suboraca.
>>Vratio se u rov po djevojku u koju se zaljubio na Sajmištu
Iskreni domoljubi zahvalni su za svaku žrtvu HEROJA svih ratova koji su omogućili da danas živimo u slobodnoj zemlji. HVALA!!!