– Bilo je oko 19.30 sati kada je sjeo za upravljač svoje opel corse boje trule višnje, roditeljima kazao da ide do sela i kako će se brzo vratiti jer ujutro mora na posao. Prije nego što je krenuo, netko ga je nazvao na mobitel.
– Je l’ vi znate koliko je to 60? – upitao je. Kome je tog 18. lipnja 2006. godine, kada su posljednji put vidjeli sina, njihov Josip uputio te riječi i što one znače, roditelji Mara i Drago Vuković iz Vranovaca pokraj Slavonskog Broda nikad nisu uspjeli otkriti.
Mobitel isključen
– Da je igla u plastu sijena, već bismo je našli. A o Josipu, kojemu su bile 22 godine kada je nestao, nikakvih vijesti nema – govori Drago dok njegova Mara rukom otire suze s lica, a njihov najmlađi sin Pero (11) prekida igru da bi čuo ima li novosti o bratu. Signal mobitela Josipa Vukovića, vozača građevinskih strojeva, posljednji je puta lociran u Bukovlju, četiri minute vožnje udaljenom od njegove kuće. Tu ga je u noći nestanka zaustavila policija i izmjerila mu 1,31 promila alkohola u krvi.
– Doznali smo to tri mjeseca nakon sinova nestanka, kad nam je na kućnu adresu stiglo da platimo kaznu. Pokušavao sam doći do policajca koji ga je zaustavio, pošlo mi je to za rukom tek nakon godine – priča Drago Vuković.
Doznao je da Josip nije pravio probleme, pa je policiju pitao što inače radi u slučajevima kada zaustave pijanog vozača.
– Odgovorio je da ga ili odvedu u stanicu ili doprate do kuće ili zovu nekoga da dođe po njega. A u Josipovu slučaju nije napravljeno ništa od toga! Pitao sam zašto, a policajac mi je kazao da je morao na drugu intervenciju – rekao je Vuković.
Te noći Drago je oko dva ujutro upitao suprugu je li Josip došao kući. Dva dana poslije doznao je da je baš u to vrijeme isključen mobitel njegova sina, nakon što je s njega poslana poruka Saneli, djevojci s kojom je bio u povremenoj vezi. Pisalo je u tom SMS-u da je našao drugu, da odlazi i da će se vratiti kući kad brat Pero naraste. Roditelji ne vjeruju da je njihov Josip napisao poruku.
– Mogao je to učiniti bilo tko – kažu. Kada je Josip Vuković nestao, njegov brat Jure napustio je posao u Italiji i vratio se kući, da pomogne u potrazi. S najstarijim bratom Ivicom i ocem pretraživao je više od stotine kilometara terena, tražio da nije nekamo sletio s ceste... Ali traga nije bilo.
– Gradio se u blizini veliki trgovački centar. Možda je netko mog Josipa gurnuo u gradilište i zalio ga, zajedno s autom – neutješna je mati.
Obiteljske tragedije
Prije tri godine obitelj je zadesila nova tragedija. Nakon svađe s djevojkom ubio se sin Jure. Bilo mu je samo 25 godina.
– Kako biti normalan nakon svega? Nekoliko puta liječio sam se na psihijatriji, lani su mi zato oduzeli i vozačku pa sam molio po selu tko će moga Peru odvesti do škole. U potrazi za Josipom policija mi je tri godine nakon njegova nestanka došla na kućna vrata. Pitali su me jesam li našao sina!? Da je nestalo dijete nekog bogatuna, već bi ga našli. A kad nestane pekarov sin, koga briga – žalostan je D. Vuković koji sa 900 kuna prijevremene mirovine uzdržava Peru, suprugu i sebe.
– Izbjeglice smo iz Bosanske Posavine. Imali smo sve, ovdje smo došli bez ičega, četiri godine jeli konzerve iz Caritasa, spavali na betonu, tiskalo se nas petero u 12 kvadrata. I kad smo konačno stali na svoje noge, zaredale su se nevolje. I zato molimo sve koji znaju što se dogodilo našem Josipu da nam pomognu da i mi doznamo istinu – poručuju Mara i Drago Vuković.