Vi znate da se u hrvatskim zatvorima ne jede baš dobro. Jako volim ćevape s lukom (tople). Zato vas molim da mi ispunite želju da u zatvoru pojedem tople ćevape s lukom", stoji u pismu koje je 11. listopada 2004. stiglo u redakciju Večernjeg lista za rubriku Nedeljni željomat. Molbu je potpisao Mario Grosl, stanovnik II. odjela, sobe 34 u zagrebačkom Remetincu. Prema neslužbenim informacijama iz pravosudnih krugova, Grosl se zatekao u zagrebačkom pritvoru zbog krađe koju je počinio kao narkoovisnik. Nepravomoćno je osuđen na zatvorsku kaznu od deset mjeseci i prisilno liječenje.
Želja iz Remetinca zvučala je više no bizarno. Poznato je da zatvorenici nisu osuđeni na zadani remetinački meni, koji je vjerojatno istovjetan jednoličnu jelovniku tvorničkih menzi. Prema pravilima "kuće", svaki zatvorenik, raspolaže li s dovoljno novca, smije naručiti hranu iz bilo kojeg zagrebačkog restorana. Smotuljci i pladnjevi dovoze se do zatvorske porte, gdje ih preuzimaju dežurni stražari te narudžbu prosljeđuju u ćeliju...
Ipak, taj relativno liberalni režim u zadovoljavanju malih remetinečkih prohtjeva, očito, ne jamči ukusan zalogaj.
"Vi znate da se", piše Grosl objašnjavajući svoju želju, "kad netko naruči nešto toplo izvana, sve mora dobro pregledati, a dok stigne do nas u ćeliju, već je hladno i nimalo ukusno. S obzirom na to da svi znaju da ste vi najveći i najbolji list u Hrvata, mislim da imate prigodu donijeti mi tople ćevape u ćeliju kako bih se mogao dobro najesti. Naravno, podijelit ću ih sa svojim stanarima u ćeliji".
I tako se Večernji list najprije upustio u proceduralnu pustolovinu. Nakon što je s iskrenim čuđenjem zaprimio telefonsku molbu da se jednom od njegovih štićenika uruče ćevapčići s lukom, Tomislav Kralj, upravitelj Remetinca, morao je malo razmisliti o nijansama pravila o unosu hranidbenih tvari u zatvorski prostor. Ispalo je ovako: ćevapčići s lukom smiju se unijeti u Remetinec tek nakon što stanar ćelije 34 izvijesti zatvorsku upravu da je za točno određeni dan naručio obrok iz slobodnoga svijeta. Nevolja je bila u tome što redakcija Večernjeg lista nije mogla s Groslom dogovoriti kojeg bi mu dana ispunila želju jer je kontakt s njime, naravno, strogo zabranjen. Problem je riješen ljubaznošću upravitelja, koji je pristao na ulogu posrednika.
Večernji list je dobio obavijest da je pritvorenik primopredaju hrane najavio upravi za 24. listopada, između 11 i 12 sati. Tu je pak iskrsnuo drugi problem: bila je nedjelja, pa u neposrednoj blizini remetinečkog zatvora nije radila ni jedna pečenjarnica.
A sve druge, nedeljom otvorene, bile su toliko udaljene da bi se i najvruća porcija ćevapčića za prijevoza ohladila. No, drugih mogućnosti nije bilo: ćevapčići s lukom i somunom zamotani su u poveću gomilu folije te su, prema svim pravilima procedure, zakazanog dana i sata uručeni remetinečkom stražaru.
Važno je da su bili topli
Nije nam bilo poznato u kakvom su agregatnom stanju ćevapi stigli u ćeliju Marija Grosla, sve dok, tri dana poslije, nismo dobili pismo sljedećeg sadržaja:
“Želim vam zahvaliti što ste mi omogućili da pojedem tople ćevape s lukom. Da, važno je reći, dobio sam ih tople, što je za mene bilo neočekivano. Bilo mi je drago, toplo ste me iznenadili.
Ćevape sam podijelio s dečkima iz sobe. Ta nam je nedjelja bila vrlo ugodna. Sve ste nas iznenadili svojom gestom”.
Pismo je potpisao Mario Grosl, uz napomenu: “Devetnaest mi je godina.”