– Sretan sam jer sam zdrav i opet mogu raditi ono što najviše volim! Nogomet je moj život, hvala svima u Lokomotivi koji su vjerovali u mene, hvala direktoru Šikiću, treneru Ivkoviću, suigračima i medicinskoj službi što paze na mene kao na svoje dijete – skromno je na početku razgovora izrecitirao zahvale Mathias Chago (30).
Dodao je zapanjujući podatak:
– Nakon one prekrasne šampionske sezone 2004./2005. s Dinamom, izgubio sam gotovo četiri godine po bolnicama, toplicama... Imao sam mnogo problema, ali na kraju se pokazalo da je sve bilo vezano uz leđa, uz discus herniu. Sad je, hvala Bogu, sve u redu. Operirao me dr. Rotim, sjajno je to obavio i spasio mi karijeru. Zahvaljujem i dr. Božidaru Egiću kod kojeg sam se oporavljao u Daruvarskim toplicama. Prije toga sam bio na operaciji potrbušnice, pauzirao sam godinu dana i opet nije bilo dobro. Sve dok nije otkriveno da problemi nastaju zbog leđa....
Koliko ste se već puta vraćali na travnjak nakon oporavaka?
– Iskreno, prestao sam brojiti! Nije to više imalo smisla...
Kako ste proživjeli to razdoblje, jeste li se pribojavali za karijeru?
– Svašta mi je prolazilo kroz glavu, psihički sam bio utučen, loše sam se osjećao. Nije lako pauzirati zbog ozljede, pa proći oporavak, vratiti se na teren misleći da si zdrav, a onda nakon dva treninga počnu isti bolovi! I tako tko zna koliko puta... U jednom sam trenutku presjekao i rekao si: "Razmišljaj pozitivno, valjda tako mora biti, bit ćeš opet zdrav"! Držala me ljubav prema nogometu, a najveću sam potporu imao u obitelji, u djevojci Daši i kćerima, 9-godišnjoj Melisi i 4-godišnjoj Marceline. Živimo na Bukovcu, prekrasno nam je.
Uložit ću novac u biznis
Hoćete li se vjenčati?
– Dogovorit ćemo se, ha-ha... Lijepo nam je i ovako.
Jedna vam sestra u Zagrebu studira farmaciju, a u Yaoundeu, glavnom gradu Kameruna, živi vam majka s trojicom braće i četiri sestre. Kad ste ih zadnji put posjetili?
– Tijekom prvenstvene stanke, bio mi je to prvi posjet Kamerunu nakon tri godine! Ostao sam 12 dana, posjetio sam i očev grob, otac je umro prije dvije godine, desetak dana nakon moje operacije leđa, pa nisam mogao na sprovod. Bilo mi je to užasno razdoblje...
Šaljete li novac obitelji?
– Naravno. Iako su svi zaposleni, pomažem im i ja koliko mogu.
Jeste li u dosadašnjoj karijeri uspjeli uštedjeti nešto novca?
– Gledajte, ne mogu se žaliti ni na što. Ali, sigurno nisam osigurao egzistenciju za život nakon nogometa.
Jeste li uložili novac u nešto?
– U Hrvatskoj ne, ali u Kamerunu jesam, u neke poslove. Zanima me biznis, imam dosta ideja, ali sad sam usredotočen isključivo na nogomet.
Kakve poslovne ideje imate?
– Ima ih mnogo, ali o tome neću sad govoriti. Možda kad prestanem igrati nogomet.
Dobro, vratimo se nogometu. Kako ste prihvatili odlazak iz Dinama i prelazak u Lokomotivu?
– Lako. Ja sam zapravo tražio da me Dinamo pusti u Lokomotivu! Znao sam da je Lokomotiva sređen klub, da je puna mladih i nadarenih igrača željnih dokazivanja! A to mi je najviše trebalo nakon nekoliko godina neigranja, tražio sam sredinu u kojoj su svi željni uspjeha i pronašao sam je na Kajzerici! U Lokomotivi mi je doista fenomenalno, osjećam se kao prve godine u Dinamu.
Možete li preuzeti ulogu vođe, odgovornost da povučete tu mladu momčad prema vrhu ljestvice?
– Ne opterećujem se time hoću li biti lider ili ne. Želim pomoći toj mladosti lokosa, bio bih presretan kad bih zadržao formu s početka sezone. Ima tu iskusnih igrača, Mesarić, Barbarić, Puljić, pa Martinac... Mi iskusniji moramo držati momčad.
Slušaju li vas mlađi?
– Slušaju, izvrsni su, ozračje je u svlačionici izvanredno.
Kad ste dobili zadnji poziv za reprezentaciju Kameruna?
– Prije dvije i pol godine, kad sam igrao u Dinamu kod Halilhodžića. U stalnim sam kontaktima s ljudima iz saveza, rekli su mi da moram stalno dobro igrati i da će me onda sigurno zvati.
Vrijeme izvan nogometa...
– Provodim s obitelji i prijateljima. Ništa posebno, nemam neki hobi.
Nećemo živjeti u Kamerunu
Imate li neko omiljeno mjesto za izlazak u Zagrebu?
– Ne baš... Izađem s obitelji i prijateljima, ali stalno mijenjamo mjesta. Volim dobre restorane, a takvih u Zagrebu ima dosta, ne bih izdvajao.
A koji vam je noćni klub najdraži?
– E baš ću to reći za novine...
Namjeravate li ostati živjeti u Zagrebu i nakon prestanka igranja?
– Zasad je sve otvoreno. Djevojka i ja doista nismo o tome razgovarali, ali sretan sam u Hrvatskoj. Siguran sam da se nećemo preseliti u Kamerun, jer je zbog djece bolje ostati u Europi, ovdje imaju veće mogućnosti za kvalitetan život.
Jeste li bili u Kamerunu s djevojkom i djecom?
– Daša i Melisa su bile, svidjelo im se. Marceline još nije bila, ali vodit ću je uskoro, najkasnije za godinu dana – rekao je Chago i posebno naglasio:
– Želio bih zahvaliti svim ljudima u Dinamu na svemu što su učinili za mene! Dinamo je moj klub, to će uvijek i biti! Mnogo mi je dao u životu, u Dinamu sam stvorio igračko ime, ljudi iz kluba brinuli su se za mene cijelo vrijeme dok sam bio bolestan i ozlijeđen. Zahvalan sam Zdravku Mamiću, nikad me nije zaboravio.
Dinamo ima možda i najjaču momčad u zadnjih nekoliko godina. Biste li vi mogli sada igrati u Dinamu?
– Neka prođe malo vremena pa onda prosudimo je li to najjača momčad. Pravu procjenu dat ćemo nakon desetak kola. A o tome bih li mogao igrati u Dinamu, uopće ne razmišljam! Na prvome mi je mjestu Lokomotiva, želio bih da opet budemo u vrhu. Najljepše je što nam nitko ne postavlja bilo kakve imperative, igramo bez opterećenja i uvjeren sam da ćemo opet biti hit. Sviđa mi se što liga napokon ima 10 klubova, kvaliteta je koncentrirana, utakmice su jače, publika se vraća...
Jeste li ikada u Hrvatskoj imali problema s rasizmom?
– Ako je na stadionima i bilo dobacivanja, nisam na to obraćao pozornost. To je stvar kućnog odgoja. Izvan travnjaka baš nikad nisam bio u neugodnoj situaciji zbog boje kože! Baš nikad.