Chelsea slavi Petra Borotu, vratara ispred svog vremena

Branio je za Chelsea nepune tri sezone, prije više od tri desetljeća, i to u godinama kada su plavci bili daleko od današnjeg vrha i sjaja, tek drugoligaška momčad. Iako mu je konkurent bio veliki Petr Čech, koji je prethodnih deset sezona bio nezamjenjiva “jedinica” u osvajanju Chelseajevih 13 trofeja, za navijače kluba iz zapadnog dijela Londona nema dvojbi - najbolji vratar kluba u povijesti dugoj 109 godina je - Petar Borota (rođen 1952., umro 2010. godine), piše tjednik Max!.

Bivšeg čuvara mreže OFK-a Beograda i Partizana, četiri puta reprezentativca Jugoslavije, stavili su između vratnica u izboru kultnih 11 u povijesti kluba za koji je branio 114 puta (od toga 36 puta nije primio pogodak), bio je kapetan, a 1981. proglašen je i igračem sezone. U toj je sezoni čak 16 utakmica sačuvao mrežu netaknutom.

- Bio je ispred svog vremena. Nevjerojatan vratar, akrobat i avangarda za današnje vratare. Bio je prvi koji je izlazio izvan šesnaesterca intervenirati, svejedno na visoke ili niske lopte, a često je znao i driblati izvan svog kaznenog prostora. Nije uvijek bio uspješan u tome, ali je bio omiljen zbog svog ponašanja – prisjetio ga se bivši suigrač Gary Chivers.

Borota je u mnogo toga bio preteča - bio je prvi vratar koji je nosio kratke hlače do koljena (koje mu je šivala majka), majicu kratkih rukava i prvi vratar koji je sudjelovao u igri u polju.

- Gotovo da je igrao kao libero jer je često bio daleko od svog gola. Bio je sjajan vratar i veliki zabavljač. Ključna ličnost u Chelseaju tih godina - komentirao je tadašnji konkurent za Chelseajevu jedinicu Peter Bonetti.

Prezren i obožavan

Bio je sve - vratar, slikar, rally vozač, šoumen... I nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Zbog svoje ekscentričnosti istovremeno i prezren i obožavan, oko Petra Borote stvoren je mit. U bivšoj državi bila je rasprostranjena legenda kako mu je jednom, nakon što je na golu Chelseaja obranio jedanaesterac, šilterica pala s glave i završila u mreži, a on je, s loptom pod pazuhom, ušao u gol kako bi je pokupio i tako sam sebi zabio. I danas se mnogi, odrasli uz tu priču, kunu kako je to istina. Međutim, razočarat će se - iz kluba sa Stamford Bridgea tvrde kako se takvo što nikada nije dogodilo! Iako je na Stamford Bridgeu imao mali milijun “slavnih” epizoda.

Ali s obzirom na Borotinu ekscentričnost, takve priče samo su mu osigurale besmrtnost.

Na vratima reprezentacije Jugoslavije primio je četiri pogotka u Bukureštu protiv Rumunjske (4:6). Jedan sa 40 metara. Komentirajući utakmicu, Mladen Delić kazao je kako Safet Sušić ne može zabiti golova koliko ih Borota može primiti. A Pape je na toj utakmici bio strijelac tri puta.

U Chelseaju, za koji je potpisao u proljeće 1979. za 70.000 funti, imao je status rock zvijezde i tako se ponašao. Nerijetko bi, nakon što je uhvatio loptu, njome gađao svoju vratnicu kako bi mu se odbila natrag u naručje, ponekad je udarce iz kornera ispucavao glavom, znao je za vrijeme utakmica igranih po kiši otvoriti kišobran i naslonjen na vratnicu gledati napad svoje momčadi, stati između vratnica nakon što bi ispraznio bocu viskija... Trenerima se dizala kosa na glavi, ali navijači su ga obožavali, pogotovo jer je Chelseajeve pogotke proslavljao među njima. Na tribinama!

- Navijači su umirali od dosade, a ja ih takve više nisam mogao gledati - izjavio je Borota nakon jednog svog nepotrebnog slaloma “u stilu Georgea Besta”.

Buntovnik do kraja, epizodu u Chelseaju završio je nedugo nakon što je proglašen igračem godine. U klub je stigao novi trener John Neal te od Borote tražio da se obuzda. Ovaj je to odbio i završio na klupi do kraja ugovora.

Kćer mafijaška nevjesta

Uz Borotino ime vezano je i mnogo anegdota. Možda je najpoznatija ona kada je u bolnicu išao posjetiti suigrača iz Partizana, kasnijeg nogometaša Dinama, Zorana Čavu Dimitrijevića. I u žurbi, umjesto na odjel kirurgije, ušao je na psihijatriju. Kada je pokušao izaći, zaštitar ga nije puštao, misleći da je pacijent koji pokušava pobjeći.

- Ajde, vraćaj se u sobu – zapovjedio je zaštitar zbunjenom Boroti.

– Ali, ja sam Petar Borota, golman, pustite me van - opravdavao se vratar.

Zaštitar se, međutim, nije dao.

– Znam, ovdje svaki drugi tvrdi da je Dragan Džajić.

Priča o ekscentričnom vrataru ne bi bila zaokružena bez njegove ljubavi prema slikarstvu. Izlagao je svoje slike u Londonu, imao samostalne izložbe u Beogradu i Italiji gdje je od svoje umjetnosti i živio. Njegovi nekadašnji suigrači pričali su kako nitko s njim na pripremama nije želio dijeliti sobu jer je cimerima na spavanju znao oslikati stopala. A upravo su ga slike, doduše ne njegove, koštale slobode. Šest mjeseci je 1994. proveo u istražnom zatvoru nakon što je uhvaćen sa slikama neprocjenjive vrijednosti ukradenim iz manastira nadomak Bečeja. Po izlasku iz zatvora, zahvaljujući prijateljstvu s Vujadinom Boškovom, skrasio se u Genovi u kojoj je i dočekao smrt. Za života obožavan, umro je zaboravljen, u Genovi 12. veljače 2010. u 57. godini, igrom sudbine istog datuma kada i njegov otac.

Danas, četiri godine nakon smrti, ime Petra Borote spominje se s vremena na vrijeme samo po crnokronikaškim rubrikama srpskih novina. Ali zbog kćeri i pokojnog zeta. Borotina kći Barbara, devedesetih uspješna manekenka, lani je postala udovicom vođe zloglasnog zemunskog klana Luke Bojovića. Bojović, kojega je čekalo suđenje zbog naručivanja likvidacija u podzemlju i krijumčarenja narkotika, lani je u travnju ubijen usred Beograda. Plaćeni ubojica u njega je ispucao čak 15 metaka. Borotina kći se, pak, tereti za pranje novca “zemunaca” stečenog krijumčarenjem kokaina iz Južne Amerike u Europu.

>> Preminuo čuveni srpski golman Petar Borota