Šime Strikoman ima razloga za zadovoljstvo. Ove godine proslavio je 50 godina s kamerom, 18 godina milenijskih fotografija koje su prerasle u trend i brend, 18 godina Vodičkog festivala žudija, koji je nadrastao Vodice, i 20 godina Terre Croatice, projekta kojim promiče nevidljive, skrivene vrednote i ljepote naše domovine! Impresivne brojke kriju jedinstvenu karijeru ovog akademskog filmskog snimatelja, svestranog likovnog umjetnika, fotografa, redatelja, producenta, izdavača...
Kako je moguće da jedan čovjek praktički ni iz čega stvori tri velika projekta, izda 14 knjiga Terre Croatice, istodobno osmisli i fotografira 654 milenijske fotografije u 215 gradova i na njima okupi ukupno više od pola milijuna ljudi te izazove pravu pomamu za domaćinstvom Festivala žudija koje je “rasprodano” sve do 2054. godine, postalo nam je jasno tijekom razgovora sa Šimom Strikomanom. Odgovor je, naizgled, vrlo jednostavan: moguće je, kada se čovjek rodi za ono što radi i u svakom trenutku u tome uživa. Mali Šime Strikoman u fotoaparat se zaljubio i prije nego što ga je vidio. Vidio je uređaj koji je služio za povećavanje i odlučio kupiti fotoaparat. Cijelog tog ljeta 1968. 11-godišnji Šime prodavao je školjke na vodičkoj rivi i kupio svoj prvi fotoaparat, Smenu 8.
– Sjećam se, stajao je 12,5 dinara. U Šibeniku sam kupio taj fotoaparat i u OŠ Vodice odmah se upisao u fotoklub. Vodio ga je nastavnik Engels Alfirev. Prve korake napravio sam pod paskom znalca, ali već u šestom-sedmom razredu sve sam svladao i postao onaj koji vodi fotografe. U osmom razredu na općinskom nivou počeo sam dobivati nagrade – početak je fotografsko-filmske priče Šime Strikomana.
>> Šime Strikoman govori kako je nastala 'hajdučka' milenijska fotografija povodom stote obljetnice Hajduka
Kao dječak bio je i član Vodičke glazbe, tu je upoznao i suprugu Editu, a zahvaljujući glazbi došao je do spoznaje da se u životu želi baviti – snimanjem.
– Nastupali smo na Dječjem festivalu u Šibeniku i tada sam prvi put kameru vidio uživo. Odmah sam poželio biti profesionalni snimatelj – kaže Šime. I uspjelo mu je. Nakon srednje elektrotehničke škole u Šibeniku upisao je kameru na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, kod profesora Nikole Tanhofera i diplomirao televizijsko i filmsko snimanje. Ostvario je svoj san.
– Imao sam sreću pa me na Akademiji zapazio Branko Schmidt.
Prvi sam u svojoj generaciji odmah počeo snimati filmove. Prvo je bio jedan kratki dokumentarni film “Dan za noć” pa “Rano sazrijevanje” Marka Kovača, potom “Za prošle dane” Pište Bačića, za koji sam čak dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a – kaže Strikoman.
Prvi profesionalni film “Hildegard” snimio je 1982. kao direktor fotografije. Glumili su Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević.
– Iako sam puno radio kao snimatelj, na poziv sam počeo raditi i za Polet kao fotoreporter, a to je bilo u zlatno vrijeme Zorana Franičevića. Polet je bio jako popularan među mladima u Hrvatskoj i to mi je stvorilo status fotografa, iako sam i snimatelj i direktor fotografije – kaže Strikoman.
U to je vrijeme snimao je dokumentarne i igrane filmove, radio kao fotoreporter i često putovao u Dalmaciju, najviše zbog turističkih filmova. Zanimalo nas je zašto se odlučio sa suprugom iz Zagreba vratiti u Vodice.
– Počele su pripreme za snimanje filma “Sokol ga nije volio” Branka Schmidta. Nadao sam se da ću ga ja snimati, ali rekao mi je da sam premlad. Nakon toga, supruga i ja odlučili smo da nam stalno mjesto boravka bude u Vodicama. To je bilo 1984. Smatrao sam da nije bitno gdje spavam, bitno je gdje radim, a radio sam svugdje i putovao sam mnogo. Tu sam rođen, tu pripadam, vezani smo za Dalmaciju, Šibenik i Vodice. To je meni iz Zagreba sve izgledalo prelijepo: snimaš, radiš, a kad dođeš doma, šetaš se po rivi. Zbog te odluke nikad nismo požalili – kaže Šime Strikoman.
Bio je tražen, i dalje je radio mnogo. Radio je i za Hrvatsku televiziju kao dopisnik iz Šibenika, ali i kao snimatelj u dokumentarnim filmovima. Osim toga, 1985. pokrenuo je Televiziju Vodice koja se dokazala u ratu kada su odašiljači HTV-a uništeni. Oni su program preuzimali preko satelita i odašiljali na svojem području, a ujedno su radili i svoj program. Šime Strikoman bio je glavni urednik.
– Okupio sam mlade ljude, stvorila se jedna respektabilna ekipa, a jedan od njih je i Zoltan Kabok. Radili smo u nemogućim uvjetima, ali pomagali smo ljudima, imali smo čak i školski program za djecu koja su bila u skloništima – prisjeća se Strikoman.
Snimio i desetke filmova
U ratu je snimio i na desetke filmova s pokojnim redateljem Dominikom Zenom, Vinkom Brešanom, Vladimirom Tadejem...
Tadej mu je 1997. ponudio da bude direktor fotografije filma i serije “Kanjon opasnih igara”.
– Napravili smo taj spektakularni film i to mi je bio dotad najkompliciraniji projekt – tvrdi Strikoman koji je oduvijek želio biti svoj, odnosno nije želio čekati pozive, nego je maštao kako će sam sebe zaposliti. Tako je 1998. nastao izdavački projekt Terra Croatica.
– Puno sam radio s turističkim zajednicama i smatrao sam da atraktivnijim pristupom možemo prikazati svoje vrednote koje danas dolaze do izražaja, a ja sam ih otkrivao još prije 20 godina – dodaje. Počeo je od vodičkih žudija kojima je posvetio prvu Terru Croaticu.
– Prije toga ti su običaji bili skriveni u crkvama i nitko se njima nije ponosio. Svi su bili zatvoreni u svojim župama. Terra Croatica u početku je obrađivala te crkvene procesije u kojima ima puno ljudi u prekrasnim ambijentima. Na primjer, u Rogoznici su na brodovima Gospine slike, a ljudi plivaju uz te brodove, to je tako slikovito i zanimljivo. Kada bi te iste slike došle primjerice iz Španjolske, onda bismo im se svi divili, a ovako, zato što su naše, nitko ih i ne vidi. Mi prije 20 godina, kada sam ih ja među prvima počeo otkrivati, takve stvari nismo prepoznavali, ali sada se to promijenilo i to je izvrsno – kaže Strikoman.
Dosad je izdao 14 knjiga o liturgijskim običajima Sinja, Dubrovnika, Korčule, Požege, Kutjeva, Pleternice, Murtera itd. Cijeli komplet otkupila je Nacionalna biblioteka Francuske u Parizu. Bavio se uglavnom tim velikim scenama kada je odlučio obilježiti prijelaz iz drugog u treće tisućljeće, trenutak čiji smo bili suvremenici.
Odlučio je napraviti samo jednu milenijsku fotografiju koja će ovjekovječiti ulazak Vodica u treće tisućljeće.
– Tko može bolje obilježiti prelazak u treći milenij od ljudi? Pozvao sam ljude da se okupe na trgu u Vodicama i na prvo snimanje došlo ih je 1036! – kaže Šime.
Tada nije ni slutio da će milenijska fotografija snimljena 5. 11. 2000. zakotrljati toliku lavinu. Mediji su ga pratili i dali mu vjetar u leđa. Poziv je uslijedio praktički odmah.
– Zvali su me iz Šibenika. Htjeli su fotografijom obilježiti postavljanje spomenika kralju Petru Krešimiru IV. Pala mi je na pamet ideja da pozovemo Krešimire i Krešimirke. Organizirala se kampanja, radiopostaje bile su uključene, snimio se jingle i javilo ih se stotinjak – prisjeća se Strikoman. Druga milenijska fotografija snimljena je u veljači 2001. Treća se dogodila ubrzo, na poticaj novinara.
– Igor Mirković molio me da za njegovu emisiju napravimo prilog o snimanju milenijske fotografije. Iskoristio sam priliku i organizirao snimanje treće milenijske, opet na temu žudija o kojima sam izdao Terru Croaticu.
Pozvali smo ih i došli su žudije iz Vrlike, Metkovića, Šepurina, Murtera, Tisnoga i Vodica – kaže Strikoman, koji ni tada još nije slutio da će milenijska fotografija postati njegov brend i da će ta treća, sa žudijama, iznjedriti Festival žudija, koji je postao međunarodni i danas okuplja 40-ak grupa. A nastao je spontano.
Nakon treće milenijske fotografije sa žudijama Šimu je nazvao Marko Marušić iz Vida – nećete vjerovati, ali to je onaj iz Zetovske ulice o kojemu smo pisali prije nekoliko mjeseci – i pitao ga kad će se opet okupljati žudije jer i Vidonjci žele sudjelovati.
– Tako smo mi počeli s okupljanjima na Uskrsni ponedjeljak u podne i malo pomalo u prvih šest godina to se povećalo na 20 grupa. Tada smo odlučili Vodički festival žudija “šetati” i po drugim župama koje sudjeluju. Mi ljude koji dolaze ne možemo platiti, ali možemo Festival dovesti u njihovo mjesto. Festival vodimo Luka Lipić, Marko Marušić i ja. Održava se već 18 godina i okupi se 40-ak grupa. Dolaze nam žudije iz BiH, Slovenije, a ove godine dogovaramo dolazak čuvara Isusova groba iz Subotice – najavljuje Strikoman.
Ove će godine Vodički festival žudija biti u Oklaju, a dogodine, jubilarni 20. festival bit će u Zagrebu. Vjerovali ili ne, domaćinstva su rezervirana do 2054. godine.
Što se tiče milenijske fotografije, projekt cijelo vrijeme razvija. U prvih pet godina nije ih bilo puno, 50-ak, koliko ih danas godišnje izradi.
– U 18 godina milenijske fotografije obišli smo 215 gradova gdje smo snimili 654 fotografije u pet država, a oko pola milijuna ljudi sudjelovalo je na snimanjima. Patent Milenijske fotografije zaštitio sam kao intelektualno vlasništvo. Ima jako puno prostora za razrađivanje cijele ideje koja bi mogla završiti na svjetskom nivou. Razvijamo suvenire, proizvodimo puzzle. Prodano je više od 3000 puzzli Hajduka. Stvorit ću cijelu instituciju koja će imati mnoštvo proizvoda na temu milenijske fotografije – najavljuje Strikoman.
Projekt na Braču
Najmasovnija milenijska fotografija ona je snimljena u spomen na stogodišnjicu Hajduka. – Toliko je puno ljudi došlo da sam bio iznenađen. Nisam mislio da će svi koji dođu na tu utakmicu, prije koje smo ispred stadiona snimali milenijsku, doći i na fotografiranje, ali dogodilo se baš to. Sudjelovalo je oko sedam tisuća ljudi, a snimanje je trajalo možda deset sekundi. Slika je bila velika 60 puta 60 metara. Bilo je teško pravilno postaviti i usmjeriti toliko ljudi, ali uspjeli smo čak i snimiti video i HTV ga često emitira – kaže Strikoman.
Svaka je milenijska fotografija posebna, svaka ima svoju priču i smisao zašto je snimljena. Šimi je prirasla srcu i ona najmanja, na kojoj je samo troje ljudi. – U godini kada smo ušli u Europu pet mjeseci prije upoznao sam jednu obitelj koja živi u vrlo skromnim uvjetima u Špeharima, napuštenom mjestu pokraj Bosiljeva. Kuhaju na drva, žive u kući staroj 200 godina, ali gospođa je čekala bebu. I tada sam pet mjeseci prije vidio sliku vatrometa i slavlja kad uđemo u Europu, a moji novi prijatelji iz Špehara ući će s novom zvijezdom, malim Gabrijelom, i živjet će kao u štalici.
Zato sam odlučio za milenijsku snimiti samo njih troje: oca, majku i Gabriela koji je u tom trenutku zaspao – govori Šime Strikoman.
Iz Vodica je došao autobus s vodičkom glazbom i članovima udruge Daj 5 i donijeli su poklone: kućanske aparate, pelene, novac, a uključio se i načelnik općine Bosiljevo.
– Svi smo se tamo sprijateljili pa smo i dalje djelovali. Špehar je zaposlen u hrvatskim šumama i oni i dan-danas žive u tom mjestu. Dobili su i rasvjetu na ulici i asfalt do kuće – kaže Strikoman i objašnjava da milenijska fotografija ne mora biti masovna, bitno je ono nešto zajedničko među ljudima što ih povezuje i daje im osjećaj pripadnosti. Brojnost nije važna, ali on voli scenografiju i zato se voli igrati velikim brojkama.
– Ljudi vole pripadnost i vole se naći u društvu sebi sličnih. Primjerice, kada okupite ljude koji vole voziti bicikl, oni se uživaju slikati sa svojim biciklima. Ribari su ponosni na svoje koće i mi smo uspjeli napraviti milenijsku s čak 29 koća kojima su ispisali ime svoga mjesta Kali, najribarskijeg na Jadranu. To je svjetski projekt, brodovi su se slagali uz pomoć satelita. To nikad nitko na svijetu nije napravio i mene takve stvari izazivaju – objašnjava Strikoman.
Na primjedbu da je izraz milenijska fotografija nadrastao svojega tvorca pa se danas fotografije većeg broja povezanih ljudi nazivaju milenijskima, Strikoman kaže da je toga svjestan.
– Prvo smo se ljutili, a onda smo shvatili da je to nepotrebno. Još sam, mogu tako reći, mlad i presretan sam što već imam nešto što drugi kopiraju.
Takve vrste snimanja bilo je i ranije na svijetu, ali jako je mali broj takvih događanja u kojima su se režirale scene. Međutim, iako svaka fotografija može biti nazvana milenijskom, ona nije milenijska ako nema svoj serijski broj i nije brendirana kao milenijska. To vam je isto kao i Guinnessova knjiga rekorda. Možete vi osvojiti rekord, ali ako to nije registrirano, to nije valjano. Mi planiramo milenijsku aplikaciju, milenijski centar u kojem će sve ovo što radim biti izloženo, milenijski pjenušac koji će se piti isključivo nakon snimanja milenijskih fotografija, milenijsku šetnicu u Vodicama, predstavljanje milenijskih gradova koji su uključeni u projekt. Sve se to pomalo ostvaruje, a najvažnija su milenijska prijateljstva. Svaka milenijska slika ima svoga prijatelja s kojim održavamo kontakte – dodaje Strikoman i ističe da bez supruge Edite i milenijskih prijatelja ne bi mogao. Milenijsku fotografiju treba osmisliti, nacrtati šablone (Zlatko Dalić bio je dimenzija 63 puta 80 metara), okupiti ljude, paziti na vjetar, sunce, valove i sto drugih mogućih nepredviđenih okolnosti.
– To čovjek ne može sam, treba njegovati taj milenijski duh među ljudima. U visine me uvijek dižu vatrogasci i na tome im hvala. Tekstove za sve milenijske napisala je stalna suradnica Željka Bitenc. Sve se radi uz pomoć milenijskih prijatelja i uz pomoć moje supruge Edite koja mi je desna ruka, od ideje nacrta do realizacije. Mi smo od djetinjstva zajedno i sada nam se vraća sve ono što smo i do sada zajedno radili – domeće Šime.
Sada priprema jednu zanimljivu milenijsku fotografiju u Novom Vinodolskom na temu mesopusta, a čeka se povoljno vrijeme pa će na skijalištu Cvituša napraviti milenijsku fotografiju u čast Ivici Kosteliću.
Ne zanemaruje ni svoje ostale projekte. Terra Croatica razvija se i dalje, ali krenula je jednim novim smjerom. – Trenutačno radimo jedan ogroman projekt na Braču u sklopu Terre Croatice. S Jadrankom Nejašmić, ravnateljicom knjižnice u Bolu, koju sam upoznao kada sam obilježavao 50. rođendan i snimao 50-godišnjake, napravili smo scenarij za Terru Croaticu koja će se zvati Brocko blogo, odnosno Bračko blago. Prikazat ćemo 10.000 godina života na Braču, i to sve s igranim scenama! Počeli smo s Ilirima, snimali smo na području Gornjih sela i Pražnica, a glume stanovnici kao naturščici. Snimali smo i Rimljane, u kamenolomu pokraj Splitske. Angažirali smo žudije iz Selca i Sumartina. Rado su se odazvali i glumili rimsku vojsku i robove.
To izgleda impresivno. Dosad smo snimili deset scena, za otprilike dvije godine snimit ćemo još toliko i onda ćemo imati problem jer nećete stati u jednu Terru Croaticu. Korak po korak pa ćemo vidjeti kako će se razvijati – kaže Strikoman. Bračani su projekt prihvatili objeručke, već je sudjelovalo oko 150 ljudi. – Svi se rado odazivaju. Na primjer, za jednu scenu s bračkim vilama trebalo nam je jednu rupu na Vidovoj gori napuniti vodom. Angažirali su se vatrogasci iz Bola i Supetra, dovezli su na Vidovu goru cisternu vode, napunili tu rupu, spasili žedne životinje, a mi smo mogli snimiti svoju scenu. Budžet nam je minimalan, ali ljudi nam pomažu.
Kada završimo, pokazat ćemo da svoju zemlju možemo prikazati sasvim drukčije i predstaviti svijetu. Treba prikazati svoju tradiciju i svoje ljude – poručuje Strikoman kojemu planova i ideja ne manjka. – Kad maštaš i snuješ, često ti se to i ostvari – tvrdi Strikoman.
Od njega još puno toga možemo očekivati.
svaka čast i iskrene čestitke majstoru fotografije Šimi !!!!