Čiko, vas znam. Ovaj novčanik, pun novca, pronašao sam na nogostupu. To nije moje i ne treba mi. Pronađite vlasnika, zamolio je dječak Milana Mihaljevića, svima poznatog djelatnika glinskog Doma zdravlja.
– Rekao je da se zove Andrej Jurković, da ide u treći razred i da se žuri u školu. Išavši stubištem prema uredu začuo sam pacijenta kako govori da je na putu od ljekarne ka Domu zdravlja izgubio novčanik sa svim dokumentima, karticama i tek podignutom braniteljskom mirovinom. Razveselio sam ga, rekavši da je novčanik pronađen. Pogledao je sadržaj, utvrdio da u novčaniku ništa ne nedostaje i otišao. O dječakovu poštenju i plemenitosti izvijestio sam njegove roditelje i ravnatelja osnovne škole – kaže Milan Mihaljević. Pohvalu dječak sam nije ni tražio.
Andrej Jurković (9) živi s nezaposlenim roditeljima, ocem Draganom, majkom Božicom, sestrama Anitom, učenicom 5. razreda, Martinom, koja od jeseni polazi u prvi razred osnovne škole, i četverogodišnjim bratom Davidom u ne do kraja uređenoj kući.
– Ponosni smo što je naš sin vratio novčanik. Ne radim. Sretan sam ako svaki mjesec zaradim za hranu, komunalije i malo materijala za dovršetak kuće. No, Andrej i druga djeca znaju da tuđi novac ne smiju niti pogledati, a kamoli uzeti i donijeti u kuću. Tako su odgojeni – kazuje Andrejev ponosni otac Dragan Jurković. Sam Andrej nije bio razgovorljiv, rekao je da je samo učinio ono što mu se činilo ispravnim, i da nije razmišljao o bilo čemu drugome. Obitelj Jurković je, nažalost, među siromašnijim stanovnicima Gline, koja je najsiromašniji grad u Hrvatskoj. Svakodnevne tegobe nisu spriječile da u dobro odgojenom Andreju izraste plemenitiji cvijet poštenja koji, barem na tren, uspije prekriti kužni smrad nepoštenja koji su diljem zemlje proširili vinovnici kvarno privatiziranih i uništenih poduzeća.
sirotinja i jest najpoštenija.