‘Čile je fantomska država, tuđa tvrtka koja se bogati preko leđa nas Čileanaca!’

Prvo pitanje glasi zašto, a odgovor je – zbog poskupljenja karte za metro u iznosu od 30 čileanskih pesosa, što je ravno 25 lipa u Hrvatskoj. Stoga je drugo pitanje koje odmah slijedi – a koji je pravi razlog?... I taj je odgovor puno duži, tragičniji i izaziva osjećaj nepravde u čovjeku.

Večernji list razgovarao je s nekoliko prosvjednika koji se nalaze na ulicama Santiaga, glavnog grada Čilea. Riskiraju svoj život sudjelujući u prosvjedima kakve ta južnoamerička zemlja ne pamti od 80-ih godina prošlog stoljeća i ne planiraju odustati. Pritom šalju dvije jasne poruke koje su glavna krilatica na njihovim plakatima. Prva je “Chile Despierta”, odnosno Čile se probudio, a druga je “Ne zbog 30 pesosa, nego zbog 30 godina”.

– Teško je to objasniti nekome izvana, što mi Čileanci osjećamo i što proživljavamo, ugnjetavanje i ukorijenjenu nejednakost. To je ono protiv čega se borimo i na prosvjedima se osjeća puls cijele nacije – govori nam Carlos Rodríguez Muñoz, profesor iz Santiaga koji je na ulicama s nekoliko svojih kolega praktički od prvog dana.

Sve je počelo sredinom prošlog mjeseca kada su srednjoškolci, a potom i studenti spontano izašli na ulice nakon što je najavljeno poskupljenje karata za metro. I dok se prvih dana činilo da će sve na tome i ostati, situacija je eskalirala nakon što je predsjednik Sebastián Piñera na ulice – poslao vojsku.

– Vidio sam što im rade, kako ih tuku, vidio sam svoje učenike na cesti kako imaju više hrabrosti od bilo koga od nas odraslih. Dok su oni njih tukli, dok su ih gađali vodenim topovima, pa i mecima, oni su bili sve hrabriji. Onda sam i ja izašao na ulice, jer se nisam mogao pomiriti s time. Izašao sam ja, moji kolege, izašao je na ulice cijeli Čile... I tada su u prvi plan umjesto cijene metroa došli svi ostali društveni i socijalni problemi, a njih je puno – prepričava nam Carlos.

Čile se doslovno probudio, a slike milijuna koji na ulicama zahtijevaju promjene obišle su svijet. Kako prosvjedi ulaze u drugi mjesec trajanja, tako je sve jasnije da je cijeli sustav u Čileu bio poput balona koji su vlada, kapitalizam i strane sile napuhavale, napuhavale i napuhavale. I sad je pukao. A nitko nije očekivao da će Čile puknuti. O toj se zemlji još donedavno pisalo kao o najstabilnijoj u Južnoj Americi te je se smatralo vodećom po prihodima, miru, ekonomskoj slobodi, obrazovanju… Čak je poznat pojam “čileansko čudo“ koji opisuje odlične gospodarske rezultate ove zemlje, a svaki stanovnik Južne Amerike zna da se u Čile treba ugledati. Ili je barem tako bilo. Jer sada se otkrilo da je sustav zapravo krnji u punom smislu te riječi i da se lomi baš na – Čileancima.

Krv na ulicama

– Da, mi imamo pitku vodu uz koju su ljudi žedni. Imamo najbolje bolnice uz koje naši ljudi umiru na cesti. Imamo najbolje obrazovanje, ali nam je nedostupno. Gladni smo uz najbolje gospodarske brojke u Južnoj Americi, a s plaćom ne možemo preživjeti mjesec. To vam je Čile, to nije država za Čileance, to je tuđa tvrtka koja se bogati preko leđa svojih građana. Možda ona jest bogata, ali njezini stanovnici su siromašni. Osim desetak najbogatijih obitelji, istih ljudi koji desetljećima zgrću novac – govori pak student iz Santiaga Jose Miguel, također jedan od prosvjednika.

Ono što on emotivno prepričava, zapravo je opis neoliberalizma u najgoroj varijanti. Sedamdesetih je godina na vlast u Čileu došao ljevičar i socijalist Salvador Allende koji je krenuo u nacionalizaciju banaka, rudnika, tvrtki…

Iako je pobijedio na izborima, srušen je u vojnom udaru 1973. koji je vodio diktator Augusto Pinochet pri čemu je imao podršku SAD-a. Kada je ovaj general preuzeo vlast, krenuo je u potpunu liberalizaciju privrede, zbog čega danas Čile često nazivaju i ekonomskim eksperimentom SAD-a. Pinochet je privukao strane investitore, rasprodao gotovo sve čileanske resurse i time smanjio javni dug. No u isto je vrijeme bio poznat po brutalnim metodama obračunavanja s neistomišljenicima te je njegov režim javno osudio i UN. Iako je zbog svega Pinochet svrgnut 1989. godine, a u Čileu su se do danas izmjenjivali predsjednici demokršćanskih, liberalnih, socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka, neoliberalizam je ostao postojan.

– Svaki naš predsjednik je zapravo isti. Svi rade u službi tog divljeg kapitalizma koji uništava Čile, umjesto u korist građana – govori nam pak Carina Perez, koja nam se također javila iz Santiaga, a s njom se slaže i Carlos Rodríguez Muñoz.

– Borim se protiv nejednakosti koju je naš ekonomski sustav stvorio i koju naš ustav štiti. To je dovelo do toga da imamo fantomsku državu što se tiče ljudskih potreba. Mi smo zapravo “oaza” za tržište, gdje je privatni sektor uzeo sve beneficije na račun velikog dijela društva – kaže, a riječi naših sugovornika potvrđuju i brojke.

Iako bi se za Čile, kada se gleda u makroekonomskim okvirima, moglo reći da je uspješna država kojoj je BDP u porastu, u kojoj su prosječne plaće od 700 eura više od standarda u Južnoj Americi, a zemlja je i sigurnija od prosjeka. Ipak, to je ujedno i zemlja u kojoj je baš sve privatizirano i dobar život mogu imati samo oni koji ga mogu kupiti. A to je manjina s obzirom na to da brojke pokazuju da čak četvrtinu čileanskog bogatstva drži tek jedan posto ljudi. Pritom treba istaknuti da se u Čileu većinom bogate strani investitori dok si domaće stanovništvo ne može priuštiti liječenje, pa na pregled u javnim bolnicama čekaju više od godinu dana, školovati se mogu samo oni koji to plate, lijekovi su nedostupni siromašnima, a skupi su čak i voda, struja…

Strani kapital koji ulazi u zemlju jednostavno ne dolazi do običnih ljudi, nego oni koji već imaju puno, dobivaju još više. Narod se, smatraju prosvjednici, dugo nadao da će i oni osjetiti poboljšanje standarda, no za njih je život sve gori uz sve veće troškove života.

– Sve je skupo jer smo navodno bogata zemlja – ironično zaključuju prosvjednici kojima su se pridružili i brojni umirovljenici.

Problem niskih mirovina koje u prosjeku iznose manje od 300 dolara još je jedna rak-rana čileanskog društva tako da su sada i oni najstariji ustali protiv sustava. Posebno je dirljiv video koji se dijeli na društvenim mrežama, a koji prikazuje kako se umirovljenik ispričava mladom prosvjedniku zbog činjenice da mu je u nasljeđe ostavio ovakvo društvo.

– Postoje očite razlike između mlađih i starijih prosvjednika, a glavna je u odnosu prema autoritetu. Oni koji su živjeli za vrijeme Pinochetove diktature nisu iz straha prvi izašli na ulice. No mladi ljudi kao da nemaju taj osjećaj straha. Oni su u prvim redovima ispred policije te omogućavaju starijima da prosvjeduju – kaže Carlos Rodríguez Muñoz.

Ovi prosvjedi strašno podsjećaju na ustanke u vrijeme diktature Pinocheta.

– Mi smo u ratu protiv moćnog neprijatelja – riječi su predsjednika Sebastiána Piñera koji je poslao vojsku na ulice. Prosvjednici i udruge za ljudska prava prozivaju pak vojsku za neviđeno nasilje, brutalnost te čak i seksualno uznemiravanje. Od početka prosvjeda više je desetaka Čileanaca izgubilo život, pa su se osim prosvjednih povorki počele organizirati i crne povorke žaljenja za sve koji su otišli na ulice, ali se nikada nisu vratili kući. Slike koje stižu iz Santiaga izgledaju zastrašujuće.

– Na ulicama teku suze i čuju se vriskovi. Osobno imam puno poznanika koje je policija ozlijedila te sam svojim očima vidio kako je jednog od prosvjednika pregazio policijski auto – kaže nam Carlos koji priznaje kako ima i nasilnih prosvjednika.

Situaciju je iskoristilo puno sitnih kriminalaca, a napadaju i policiju, pa su tako svijet obišle fotografije policajke koju je zahvatila vatra nakon što je na nju bačen molotovljev koktel.

– Volio bih vjerovati da postoji mirniji načini da se ovaj konflikt riješi, ali do sada su se takvi pokušaji pokazali neučinkovitim. Čini se da ne postoji drukčiji način da postignemo što želimo zbog čega sam veoma ljutit. Vlada nam daje neke prijedloge tek sada kada smo izašli na ulice, a tražimo rješenja već dugo – kaže Carlos Rodríguez Muñoz, dok Carina Perez ističe da prosvjednici moraju nositi maske zbog dimnih bombi policije.

– Jedna je eksplodirala 20 metara od mene i osjećaj je bio strašan, ništa ne vidiš, gušiš se… – kaže Carina koja također potvrđuje da zadnjih dana stvari mijenjaju.

Predsjednik Piñera čak je pristao promijeniti ustav iz Pinochetova doba, a predložio je još neke mjere kako bi umirio prosvjednike, no nemiri i dalje ne jenjavaju. Ako je Čile balon koji je puknuo, bit će ga gotovo nemoguće zalijepiti, treba mu sasvim novi sustav. A da se nemiri neće tako lako stišati, svjedoči i činjenica da se oni nisu zaustavili samo u Santiagu nego su se proširili i na ostatak zemlje. S obzirom na to da je zajednica Hrvata u Čileu velika, odnosno da tamo živi više od 200.000 osoba hrvatskog podrijetla, što čini gotovo 1,5 posto ukupnog stanovništva, kontaktirali smo i Stellu Hubmayer, glasnogovornicu Hrvatskog svjetskog kongresa za Južnu Ameriku.

– Čini se kao da prosvjedi nemaju kraja, a predsjednika Piñera kao da nema i kao da mu nije stalo što se događa sa siromašnim stanovništvom. Narod se pak probudio i postao svjestan velike nejednakosti u društvu te traži promjene. Nitko nije ravnodušan prema ovoj situaciji, svuda je nemirno jer su svi Čileanci u istom problemu. Situacija je jako opasna – poručuju Hrvati iz Čilea, no priznaju i kako je hrvatska zajednica ondje poznata kao veoma imućna.

Začaran krug nemira

Da su se prosvjedi uistinu proširili na cijelu zemlju, govori nam pak Andrea Bluck koja živi na samom jugu Čilea.

– Osjeća se taj nemir u zraku svuda, pa čak i ovdje u Punta Arenasu koji je daleko od Santiaga. Nismo mislili da će se prosvjedi proširiti sve do ovamo, to se nikada ne dogodi – govori Andrea koja je baš kada smo razgovarali s njome, sletjela u Santiago kako bi podržala prosvjednike u glavnom gradu. Važno joj je, pokazati, do je cijeli Čile uz njih.

– Ne mogu sad više govoriti, nešto se dogodilo i svi plaču – zadnje je što nam je rekla.

Situacija se, dakle, ne smiruje udaljavanjem od Santiaga prema ostalim dijelovima Čilea, ali niti prelaskom preko granice. Tamošnji nemiri nisu izoliran slučaj te je trenutačno teže pronaći državu u Južnoj Americi koja nije pogođena nekom krizom, nego obrnuto. Pritom treba istaknuti da su nemiri u tom dijelu svijeta manje određeni ideološkim pitanjima, unatoč učestalom spominjanju “desnice”, “ljevice”, “konzervativaca”, “liberala”, “socijalista”...

Puno veću ulogu imaju ekonomski interesi, kako unutar samih država tako i interesi koje veliki svjetski igrači ondje imaju. Južna Amerika gori, a glavni je razlog tome – novac. Gotovo da se školski može pratiti uzorak južnoameričkog posrtanja i tako se Južna Amerika već desetljećima vrti u začaranom krugu socijalnih nemira, pri čemu je jedina konstanta da ljudi teško žive. I ne mogu tako više dalje. S jedne im se strane nudi ljevica koja svakim svojim dolaskom na vlast donosi novi paket socijalnih mjera te gura takozvani “socijalizam za 21. stoljeće” koji je jedna od specifičnosti politike u Latinskoj Americi, a koliko god ona ima rezultata u smanjivanju siromaštva, toliko je omražena zbog nacionalizacije, zaduživanja i korupcije.

S druge strane je desnica, konzervativni liberalisti bliski s politikom SAD-a koji žele Južnu Ameriku “osloboditi od socijalista”, a svaki njihov dolazak na vlast uključuje mjere štednje od kojih najviše stradavaju siromašni dok se bogate bogati. I tako narod u Čileu sada prosvjeduje protiv neoliberalizma i divljeg kapitalizma kojeg predvodi predsjednik desnog centra Sebastian Piñera, a koji je i sam jedan od najbogatijih ljudi u Čileu. No treba navesti i kako je njegova prethodnica bila Michelle Bachelet iz redova socijalista, njezin je prethodnik prije toga bio isti taj Sebastian Piñera, a prije njega je funkciju predsjednice obnašala, pogađate, Michelle Bachelet. I danas je Čile tu gdje je, a u istoj je situaciji i velika većina ostalih zemalja.

Relativnost demokracije

U Ekvadoru je, primjerice, situacija veoma slična kao u Čileu iako se o tamošnjim neredima puno manje piše u svjetskim medijima. I ondje su neredi počeli početkom listopada, a na udaru se također našao njihov predsjednik Lenín Moreno nakon što je njegova administracija pokušala ukinuti subvencije za gorivo. Moreno je bio zamjenik svog prethodnika, ljevičara Rafaela Corree. On je pak bio poznat po nizu populističkih socijalnih mjera kojima je u svoja tri mandata uspio smanjiti siromaštvo, no kada je ekonomija počela padati, morao je odstupiti tijekom prosvjeda 2015.

Iako je novi predsjednik Moreno do tada također bio pristaša socijalizma za 21. stoljeće, kada je došao na vlast, distancirao se od te politike te je uveo niz mjera štednje, a njegov je prethodnik uhićen zbog korupcije. Morenu je pak popularnost zbog mjera štednje i suradnje s MMF-om sada pala s 80 na 30 posto, ljudi su izašli na ulice i u Ekvadoru je ponovno – kriza.

Zapad Južne Amerike predvođen Čileom i Ekvadorom gori, a ništa bolje nije ni na jugozapadu, u Argentini. Ondje je u prvom krugu predsjedničkih izbora, koji su održani prije tri tjedna pobjedu odnio kandidat lijevog centra Alberto Fernández. Na toj će funkciji zamijeniti desnog Mauricija Marcija kojemu je popularnost pala zbog teške gospodarske krize, najgore od početka tisućljeća.

– Argentina je razorena zbog inercije, gladi i siromaštva! – rekao je za medije jedan od organizatora prosvjeda u Buenos Airesu, Eduardo Belliboni.

Sada je novi predsjednik narodu obećao smanjivanje siromaštva i oporavak zemlje, a zanimljivo je da će mu zamjenica biti bivša predsjednica Cristina Kirchner koja je na vlasti bila od 2007. do 2015. Pritom je, naravno, sadašnji predsjednik bio član njezina kabineta. Tako se u krug vrti i Argentina koja je u recesiji više od godinu dana, u rujnu je imala stopu inflacije gotovo 40 posto, a stopa siromaštva stalno je u porastu te je sada, prema podacima, već svaki treći Argentinac siromašan.

Venezuela medijske stupce diljem svijeta puni već mjesecima i dok predsjednik Nicolás Maduro odbija odstupiti, zemlja je suočena s nizom ekonomskih sankcija. Došlo je u zadnje vrijeme i do političkog previranja u Peruu, a lani je na predsjedničkim izborima u Brazilu pobjedu odnio ekstremni desničar Jair Bolsonaro protiv kojeg se već buni dio naroda. U središtu bolivijske političke krize je pak Evo Morales, koji je funkciju predsjednika obnašao od 2006. godine, no morao je odstupiti nakon izbora održanih u listopadu ove godine. Narod se pobunio zbog navodnih izbornih nepravilnosti, Morales je pobjegao u Meksiko, a vlast se sada već priprema preuzeti konzervativna desnica.

Sva zbivanja, kako u Boliviji tako i u ostalim državama prati međunarodna zajednica, a prema tome tko koga podržava i kako se izvještava o kojem događanju vrlo se lako može pratiti šira slika zbivanja u Južnoj Americi. Čini se samo kako uistinu vrijedi da je sve relativno, pa tako i demokracija.