Čilićev trijumf – malo kisika u tmurno vrijeme

Golemi uspjeh Marina Čilića, jedan od najvećih u povijesti hrvatskog sporta, s pravom danima privlači pozornost javnosti. Stvar se ne tiče samo sporta, već ima i važan simbolički značaj za zajednicu koja ga osjeća svojim. Teško je sjetiti se neke druge djelatnosti kojom se bavi cijeli svijet, a u kojoj je naš čovjek u zadnje vrijeme dosegnuo globalni vrh. Primjedbe da je pobijedio pojedinac Marin Čilić, a ne hrvatski narod, i da to što je on Hrvat ne znači da je pobijedio svaki Hrvat, promašuju bit. Niti je svaki Hrvat osvojio US Open, niti će svakom nagrada kapnuti u džep, ali Čilićev uspjeh je pokazatelj da zajednica kojoj pripada ima potencijal da izbaci ljude sposobne za takve domete, a taj sportski rezultat može biti poučan i poticajan i u drugim djelatnostima. Jer uspon na svjetski teniski vrh nije samo pitanje "fizikalija". Ima na svijetu i viših, bržih, jačih.

Razvojni put i izgradnja od talentiranog djeteta do osvajača US Opena uključuje cijeli niz drugih faktora, i upravo time se pokazuje da i naši mogu. Teži put koji je Čilić prošao u odnosu na svoje vršnjake koji su startali u razvijenijim, bogatijim sportskim sredinama i sustavima bio je upravo takav da ga ne spriječi u razvoju, već da ga dodatno ojača i formira takvim kakav jest. Dovoljno je pomisliti koliko djece samo u Americi ulazi u teniski pogon, i u kakvim vrhunskim uvjetima rade, da bi se shvatila veličina Čilićeva rezultata. Karakter i težak rad s pravim ljudima čine razliku, a ne samo, kako neki tvrde, genetska tjelesna prednost dinarskog tipa u koji spadaju slični likovi Ivanišević i Čilić, pa i susjed Đoković, jer je Dinaraca u već nekoliko generacija puna i Amerika i brojne druge zemlje, pa je opet naš slavio u New Yorku. Mediji govore o "čudu iz Međugorja", kao što su nekada o Kostelićima pisali kao o čudu, ili poslije o Blanki Vlašić ili Sandri Perković. Ali očito je da nije riječ o čudima jer se ti fenomeni događaju prečesto, ima neke pravilnosti u tim pojavama. Tih "čuda" bi bilo još i više kada bi potencijal i sportska tradicija i znanje koje baštinimo u našoj zajednici imali i bolju podršku sustava, a ne pretežno se temeljili na odricanju roditelja, nepokolebljivoj upornosti mladih, solidarnosti susjeda i rodbine.

Priča o Čiliću pogrešno se mistificira kao priča o šampionu iz zabiti u kojoj nitko prije njega nije vidio reket, jer teniska tradicija u Hercegovini postoji otprije. Prvi teniski klub u Mostaru osnovan je 1909., kada je odigran i prvi turnir. Međugorje u vrijeme Čilićeva odrastanja nije bilo vukojebina s nešto vinograda i duhana, nego već svjetsko odredište vjerskog turizma, izrazito kozmopolitsko mjesto u kojem se puno stvari već tada radilo vrhunski. Odavno je u Međugorju napravljen trening-kamp kakvog nema u Republici Hrvatskoj, u kojem se pripremaju najbolji naši nogometni klubovi, a i reprezentacija. Ljudi u Čilićevu zavičaju imaju sportsku, ali prije svega radnu kulturu, a mladi talenti iz godine u godinu sve bolje uvjete, tako da priča o hercegovačkom tenisu sigurno neće prestati na vrhuncu koji je dosegnuo Čilić.

Zapanjujuće je koliko se o Međugorju više zna u Irskoj i Italiji, pa i u Americi, nego u Hrvatskoj. RAI je o tom fenomenu imao više emisija od HTV-a, a usputno pisanje većine hrvatskih tiskovina o Međugorju u negativnosti nije puno odmaklo od nekadašnjih jugoslavenskih, koji su u kombinaciji s milicijom prvih deset godina nastojali ugušiti fenomen. Fenomen Međugorja, kakvo god stajalište imali o autentičnosti ukazanja, ne može se svesti na vječnu priču o tome da je tamo puno hotelčića i pansiona. Pa neće te desetine tisuća ljudi koje stalno dolaze iz cijelog svijeta spavati pod drvetom ni jesti sendviče koje su ponijeli od kuće, a Međugorci i dalje držati koze i saditi duhan da bi dežurni kritizeri bili zadovoljni. U Međugorju osjetite da ste u velikom svijetu, pa i u sportskom smislu – lani se ondje moglo sresti Buffona, Messija i Mancinija. Povratak Međugorja u medije, zahvaljujući Čiliću, prilika je da se javnost bolje upozna s tim fenomenom unutar fenomena. Jeftino objašnjenje da su Hercegovci sve to izmislili radi turizma pada u vodu kada se pomisli da je te 1981. podržavati priču o ukazanju značilo pendrek, zatvor, porugu, nadzor i tako prvih deset godina. Novac je počeo dolaziti puno poslije, a rijeka hodočasnika u sljedeća dva desetljeća neprestano je rasla i pravo je čudo kako sve to skupa infrastrukturno funkcionira i kako je lokalno stanovništvo uspjelo pratiti fenomen i smještati toliko ljudi bez ikakve turističke tradicije, urbanog planiranja i potpore državnih institucija, pa i vrha Crkve. Čovjek koji je postigao svjetski sportski uspjeh dolazi iz mjesta koje je svjetski poznata i relevantna točka, i tome se samo neupućeni mogu čuditi. Priča o Čiliću temeljno je dobra i pozitivna. Nema kod njega ni znaka frustracije zbog sportskih nepravdi koje je otrpio, nije držao nikakve povijesne govore i istjerivao pravde, već je nakon trijumfa pokazivao najčišću mladenačku i sportsku radost. U našoj svakodnevici prepunoj ogorčenosti, zabrinutosti i smrknutosti onaj osmijeh na kraju posebno grije dušu.

Najjači element u cijeloj priči je suradnja s Goranom Ivaniševićem, spoj u kojem su obojica našla pravi put. Zanimljivo je kako se kod nas ljudi puno više vole baviti onim što ne znaju nego onim što znaju. Kerum je genijalan dućandžija, ali on bi u hotelijerstvo, pa ga na kraju hotel Marjan financijski proguta. Kad je shvatio da je hotelijerstvo puno složenija djelatnost nego što je mislio, i da nije bez vraga da postoje dinastije vlasnika hotela koje baštine generacijama akumulirano znanje, iskustvo, vještine, vratio se dućanu.

Nakon što su okončali igračke karijere, bilo je prirodno očekivati da će Ivanišević ili Iva Majoli ostati u svijetu tenisa o kojem znaju sve. No umjesto da npr. otvore i vode teniske centre i škole, ulaze u nekretninski biznis i restorane gdje predvidljivo gube. Trenerski povratak Ivaniševića u tenis u velikom stilu velika je stvar i za njega i za hrvatski sport. Sad se etablirao kao ozbiljan teniski trener i nadajmo se da će u tom poslu dominirati desetljećima. Tko je mogao pomisliti, u godinama kad je Čilićev razvoj očito bio zastao, da mu Goran Ivanišević može dati sigurnost i samopouzdanje? To je kao da nekoj talentiranoj nogometnoj ekipi kojoj nedostaje samo disciplina i sportski život, veliki Baka Slišković usadi te osobine.

Završni set finala US Opena gledao sam na pumpi na autocesti. Čilić servira za meč, djeluje hladno i koncentrirano, a onda kamera snima stravično napetog Ivaniševića koji mijenja boje, kao da će ga strefiti srce: "E neka, Gorane, vidi sad kako je nama bilo prije trinaest godina!", prokomentirao je prijatelj. Bivši trener, Australac Bob Brett, Čilića više nije imao što naučiti i bilo je očito da je njegov razvoj zapeo. Ono što mu je trebalo da potpuno realizira svoj potencijal nije se nalazilo po bijelom svijetu, među razvikanim trenerskim imenima, nego kod kuće, u glavi i srcu prijatelja i uzora Gorana Ivaniševića. Kao u filmu Rocky III., kad od posrnula boksača nakon poraza svi dignu ruke i počne ga trenirati bivši šampion i nekadašnji protivnik Apollo Creed. Kroz specifičan način treninga vrati mu "pogled tigra" i promijeni mu stil. Rocky počinje boksati kao crnac, plesati po ringu, kao Apollo nekada.

Bradati okrupnjeli Čilić koji je satrao Federera izgledao je kao tata samog sebe od preklani ili kao Ivanišević iz najboljih dana, ali bez nervoze. Za osvajanje Grand Slam turnira potreban je veliki talent, ali i silna nadogradnja. Opet je dokazano da među Hrvatima postoji potencijal za to, a posebno se možemo radovati što "završnu obradu" talenta nije napravila neka strana pamet, već domaća. Ako se neka izvanteniska pouka može izvući iz ovog lijepog sportskog uspjeha, to je prije svega model Čilić – Ivanišević, koji pokazuje da se može bolje i da u mnogim situacijama imamo kod kuće sve ono što je potrebno za svjetski uspjeh. I na tome im trebamo biti zahvalni.

>> Evo što dobijete kad u Google prevoditelj ukucate "Marin Čilić"