Čim ljudskost i solidarnost razotkriju nesposobnost države, Plenkoviću se uključi radar za neprijateljsku djelatnost

Svaka nesreća i katastrofa prilika je za novi početak. Za one koji prežive. Čujemo često ovih dana takve optimističke poruke upućene Petrinji, Glini, Baniji. Doista, potres bi bio velika prilika državi da uloži sve raspoložive materijalne, financijske i stručne resurse u podizanje i razvoj najsiromašnije od svojih regija. Jer snažni smo onoliko koliko je snažan najslabiji među nama. Ali, živimo u državi koja je takve nesretne prilike već propustila i iskoristila samo za korist svojih miljenika. Premijer Plenković apelira da se ne ruši povjerenje u državu. Kako demontirati nešto što ne postoji, pogotovo na Baniji gdje su potresi samo još jedna u nizu katastrofa, uključujući rat i obnovu u poraću. Kada je to Banija izgledala kao apoteka? Možda u Austro-Ugarskoj. I evo, već zamišljam kako pišti alarm Plenkovićeva budnog radara za pokušaje demontiranja države i povjerenja u nju. Ništa novo u HDZ-ovoj državi.

Silna životna i profesionalna energija kojom je Ivo Lončar svojedobno nedjeljnu emisiju za poljoprivrednike “Plodove zemlje” učinio najgledanijom u zemlji, za ondašnji je HDZ također bila demontiranje države. A njegova reportaža snimljena 1998. u Strašniku danas je aktualna kao da je prekjučer snimljena u banijskom selu koje se našlo u samom epicentru katastrofalnog potresa. Lončara već dugo nema među nama, ali jednog od glavnih aktera iz njegove reportaže, kojoj je dao demonterski naslov “Povratak u ponor”, ovih smo dana često viđali u televizijskim vijestima. Razlika na licu Stjepana Prašnjaka, razočaranog hrvatskog branitelja i povratnika u Strašnik iz 1998. godine i oca dvanaestoro djece iz 2021. godine, pokazuje koliko je vremena prošlo. A sličnost onoga što je govorio tada i sada o poslijeratnoj obnovi kao organiziranom kriminalu pod okriljem korumpirane države, pokazuje koliko se malo ili ništa nije promijenilo za stanovnike Banije. Da nije bilo potresa, dimnjaci koji su se već prve zime rušili pod teretom prvog jačeg snijega ostali bi samo davni zaboravljeni snjegovi. Na Baniji ništa nova. Kao ni na Hrvatskoj televiziji gdje je Ivo Lončar, sve dok nije odustao od novinarstva i otišao u politiku, od HDZ-a i njihovih poslušnika bio tretiran kao demonter povjerenja u svetu nam i vječnu državu.

Uz gostovanje glinske dogradonačelnice Branke Bakšić Mitić u “Nedjeljom u 2” 3. siječnja vidjeli smo kratku reportažu Maje Sever snimljenu prije tri godine na Baniji. Na priču o krajnjoj zapuštenosti i siromaštvu mnogi su ljudi odgovorili velikodušnošću. Nastala je inicijativa “Ljudi za ljude”. Nije to nikakva udruga na bilo čijem budžetu. Jedini prostor koji imaju je Facebook. To je akcija u kojoj ljudi svakog četvrtka poslijepodne ispred zagrebačke knjižare Booksa donose svoje darove za one kojima su potrebni. Onda neki drugi, a nekad i isti ljudi to što je prikupljeno osobno odvoze na Baniju, u sela i zaseoke za koje tek sada, nakon što su razorena potresom, veći dio Hrvatske saznaje da uopće postoje, skupa s ljudima u njima. U veljači ove godine, prije korone i potresa, Branka Bakšić Mitić, Mateja Medlobi i Maja Sever dobile su nagradu “Ponos Hrvatske” za svoju humanitarnu djelatnost koju treba nazvati još jednostavnijim pravim imenom: ljudskost. One već otprije poimence znaju svaku ženu, muškarca i dijete koji su jedva izvukli žive glave iz potresa. Kao i one koji, nažalost, nisu.

U prilogu s početka ljeta 1998. vidjeli smo ponovo i Milana Radića koji je pričao o svojoj borbi s vukovima. I o tome kako su mu iz nadležnih službi poručili što da radi sljedeći put kad mu opasne zvijeri dođu u dvorište: neka im brzo pošalje e-mail. Na Baniji ništa novo, osim još jedne nesreće koja je na te ljude i njihove zaseoke bez puta i signala skrenula pažnju. Ne dao Bog više nikome takvog razloga za pažnju.

Kažem, ljudskost je pravo i najtočnije ime za to što već godinama rade “Ljudi za ljude”, kao i za sve one ostale udruge i pojedince koji su sućutno, djelotvorno i samoorganizirano odmah nakon potresa pohrlili na Baniju pomoći ljudima u nevolji. Međutim, čim njihove dobre namjere i dobra djela počnu razotkrivati neorganiziranost i zakašnjele reakcije države, premijer Plenković za to ima drugo ime: demontiranje države i povjerenja u nju.

Andrej Plenković je inače prilično hladan i u javnim nastupima suzdržan čovjek. Kao i njegovi ministri, on nas i u najvećoj nesreći obasipa birokratskim frazama disciplinirano se suzdržavajući od emotivnosti, koja ponekad doista nije najbolji prijatelj dobre organizacije. Nabrajajući mjere koje je hitno i pravovremeno nakon potresa poduzela njegova Vlada, Plenković je istaknuo proglašavanje dana žalosti. Što drugo pomisliti o takvom čovjeku nego da je cijepljen od svake emocije i da mu je kronično nizak kvocijent socijalne i emocionalne inteligencije. Međutim, svake anemije i umora nestalo je iz njegovih očiju dok je s odjednom probuđenim žarom i emocijama 6. siječnja govorio: “Ja zaista nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt ili nekakav dojam za koji se želi ostaviti dojam da nešto nije u redu.”

Ponovio je to nekoliko puta i na više mjesta, kao što i inače čini s frazama koje mu se dopadnu i za koje misli da mu idu u prilog. Druga koju je ovih dana lansirao i neprestano je ponavlja je i “načelu postupnosti”.

Živimo u svijetu i vremenu velikog testiranja naše ljudskosti, slobode i emocija. Jedini poželjan osjećaj koji se sustavno i sistemski gaji u svrhu pokornosti građana je strah. Njega nikad previše. Ako imate premalo straha od pandemije, nazvat će vas bioteroristima. A ako imate previše sućuti i solidarnosti prema ljudima u nevolji, prozvat će vas humanitarnim teroristima kojima je ljudskost samo maska za agendu demontiranja države. Ah, da, “ađenda”! Još jedna riječ koja dokazuje da Andrej Plenković ima emocije svaki put kad se “ađenda” poput kocke šećera topi na njegovu jeziku. Odličan lijek protiv anemije.

No, mene čudi zašto barem zbog dobrog PR-a sam Plenković nije posegnuo za tim istim demonterskim humanitarno-subverzivnim metodama kako bi sklepao barem malo tog žuđenog povjerenja u državu koju on, simbolično i stvarno predstavlja. Kako se njemu, a i predsjedniku Milanoviću, nije omaklo da pred kamerama pogledaju u oči, saslušaju, prime za ruku ili zagrle nekog nesretnika? Ah, da, to bi bilo populizam. A cijepljenje pred kamerama, kao, nije.