U godini u kojoj Hrvatsku čekaju dvoji izbori, treba upozoriti kako nije rijetkost da se ishod ovdašnjih političkih sučeljavanja u nizu navrata pokušao riješiti silom. Povjesnica atentata, pokušaja atentata, fizičkih napada i sl. moderne hrvatske povijesti još nije napisana, a bilo ih je napretek.
Nema sumnje da javnost pojam atentat najčešće povezuje s pucnjevima koje je srbijanski radikal Puniša Račić ispalio 1928. u narodne poslanike Hrvatske seljačke stranke, ili s onima koje je makedonski revolucionar Veličko Georgiev Kerin ispalio 1934. u kralja Aleksandra Karađorđevića. Pucnjevi s najdalekosežnijim posljedicama ispaljeni su u Sarajevu krajem lipnja 1914.: ubojstvo austrougarskog prestolonasljednika bio je ključni impuls koji je ubrzo doveo do prvog globalnog sukoba modernog doba. Utjecaj na rasplet političke situacije putem nasilnog čina pokušan je i u sjevernoj Dalmaciji, početkom druge polovine ožujka 1990. Sljedeći redovi, temeljeni na novodostupnom arhivskom gradivu i rijetkim relevantnim memoarskim zapisima donose jedno viđenje onoga što se dogodilo.
Benkovac, 18. ožujka 1990.
Dana 18. ožujka 1990. oko pola deset ujutro, pred hotelom Asseria u Benkovcu počelo je okupljanje članova i pristaša Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). U idućih sat vremena bilo ih je već oko tisuću i pol. Koncentrirali su se oko središnjeg i zapadnog prilaza hotelu. Razlog zbog kojeg su se okupili u ovako velikom broju bio je važan trenutak jer se radilo o održavanju osnivačke skupštine ogranka stranke u Benkovcu. U kontekstu predstojećih parlamentarnih izbora, zakazanih za travanj 1990., HDZ-ovi ljudi primijenili su već dobro uhodani obrazac djelovanja: nakon što bi se prvi članovi i pristaše stranke na nekom području neformalno organizirali, uslijedio bi dodatni korak k učvršćenju stranačke mreže i prezentacije njezina programa. Mjesto bi pohodio netko iz vodstva stranke, održala bi se javna skupština, a njezin središnji trenutak bio je govor visokog stranačkog dužnosnika. U Benkovcu će, odlučeno je, govoriti predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman.
Video: Obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana
Do početka održavanja skupštine, pristaše HDZ-a već su uredili pozornicu ispred hotela te uredili prostor: primjerice, kako je navedeno u izvještaju republičke policije koje sam pronašao u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, istaknuli su transparent s napisom „Bog i Hrvati – Pirovac“, transparent u „obliku hrvatske trobojnice s natpisom u bijelom polju Bibinje“, a na samoj bini „dvije trobojnice sa šahovnicom na mjestu petokrake“. HDZ-ova simbolika ne treba čuditi. Nakon najprije predstavljanja javnosti u veljači 1989., te potom i osnivanja u lipnju iste godine, HDZ je počeo sve otvorenije odbacivati svakovrsnu komunističku simboliku pa tako i službena republička te državna obilježja. Težeći putem povratka izvornom narodnom suverenitetu radikalnom prevrednovanju položaja hrvatskog naroda unutar jugoslavenske države, HDZ je već u tom trenutku poprimio oblik pokreta svojevrsnog borbenog hrvatstva. Skupštini ipak nije prisustvovalo samo članstvo i pristaše HDZ-a te omanji broj policajaca.
Nekako istovremeno s njima na istočnim prilazima hotelu okupilo se oko 200 pristaša Srpske demokratske stranke (SDS). Nema sumnje da su oni stigli kako bi spriječili normalno odvijanje skupštine, a moguće i izazvali njezino prekidanje. „Gradjani (sic!)“, navedeno je u istom dokumentu, „na istočnom delu su istaknuli jednu sliku Slobodana Miloševića, jednu zastavu SR (Socijalističke Republike) Srbije i jednu zastavu SPC (Srpske pravoslavne crkve).“. SDS-ovi ljudi bili su pripadnici jednog drugog pokreta. I oni su za cilj imali preustroj jugoslavenske federacije, ali temeljen na ideji svesrpskog teritorijalnog okupljanja. Njihovi simboli jasno su svjedočili da sjevernu Dalmaciju vide ne kao dio hrvatske republike, nego kao dio proširene Srbije.
Ionako užarena atmosfera dodatno se zakuhala kad su organizatori, nekako oko deset sati, počeli izvoditi glazbenu kompoziciju Ive Fabijana „U tuđini“, čime je skupština počela. Gotovo odmah dvije skupine počele su s međusobnim verbalnim okršajem. Nakon što su iz HDZ-ovih redova početak pjesme popratili aplauzom, klicanjem „Hrvatska, Hrvatska“ i podizanjem dva prsta u znaku „V“, dotle su iz redova SDS-ovih pristaša počeli vikati „Šiptari, Šiptari (sic!)“, „fašisti, fašisti“, „ustaše“ i „Jugoslavijo, Jugoslavijo“. Pojedinci u HDZ-ovim redovima uvidjeli su da postoji mogućnost ozbiljnijeg incidenta pa su pozvali policiju da intervenira, ali bez uspjeha. Počeli su izlaziti na govornicu i pozivati vlastite pristaše na smirenje. Ipak nisu namjeravali prekinuti skupštinu. „Mi jesmo Hrvati i ovo jest Hrvatska! A svi oni kojima to smeta, moraju se zapitati zašto im to smeta“, bile su riječi čelnika benkovačkog HDZ-a Drage Krpine, nakon čega je nastupila nova erupcija verbalnih napada iz redova SDS-ovaca, u prvom redu zvižduci i povici „Slobo, slobodo!“, „Benkovac je Srbija!“ i sl.
Može se zaključiti da je jedini način normalnog održavanja ove skupštine bio da policija snažnije intervenira, ili odstranjenjem SDS-ovaca ili njihovom fizičkom izolacijom. Dok se sve ovo događalo, Tuđman je, okružen suradnicima, sjedio pored pozornice. Kako pokazuje dostupna snimka, iz razumljivih razloga nije bio previše miran: naprotiv, više puta nervozno se osvrtao oko sebe, a posebno pogledavao iza. Kada ga je Krpina pozvao za govornicu, tražeći pljesak za „prvog čovjeka Republike Hrvatske (sic!)“, došlo je do erupcije oduševljenja u redovima HDZ-ovih pristaša, ali i novih verbalnih napada protivnika. „Tuđmane – dušmane!“ i „Ubit ćemo Tuđmana“, bili su povici koji su najviše privukli pažnju policije. Zatim je uslijedio prvi fizički napad. Vrlo brzo nakon što je počeo govoriti, pozornica je zasuta kamenjem, pivskim bocama i jajima. Usmenom intervencijom policija je nekako uspjela nagovoriti SDS-ovce na prestanak napada.
Nakon privremenog zastoja Tuđman je nastavio govoriti, stalno praćen zvižducima. Kako se čini u 11.40 h, nakon što je izgovorio rečenicu u kojoj je parafrazirao jednu staru parolu Stjepana Radića („Mi hoćemo hrvatsku republiku, a oni koji hoće kraljevinu, neka idu u Srbiju“), prema pozornici krenula je, kako govore svjedoci, a potvrđuju pisani izvori, „jedna starija osoba s brčićima, malo pogurena“. Radilo se o Bošku Čubriloviću. HDZ-ov skupštinski redar Željko Kučić uspio ga je zaustaviti, rekavši „ne možeš dalje“. Čubrilović ga nije poslušao. Naprotiv, uzvratio je psovkom, krenuo dalje i, najvažnije, iz desnog džepa sakoa izvadio pištolj. Kučić je ostao skamenjen („skočio sam u strahu“, izjavio je kasnije). Ubrzo se ipak pribrao, dohvatio Čubrilovića za zglob šake i oborio na tlo. Pridružili su mu se i drugi HDZ-ovi čuvari skupa pa je nesuđeni napadač dobio niz udaraca. Netko se ipak pojavio za govornicom i uzviknuo: „Ostavite ga, ostavite ga!“. Skupština je, naravno, prekinuta, a Tuđman je već prije sklonjen u sigurnost hotela. Čubrilović je još neko vrijeme ostao ležati na tlu, da bi potom bio uhićen i odveden u bolnicu. Odmah je nastupila opća tučnjava „u kojoj su upotrebljavane letve, boce, kamenje i slični predmeti“. Čuo se još jedan pucanj, nakon čega je policija konačno odlučnije intervenirala i uspjela primiriti situaciju. Ubrzo ispred hotela više nije bilo nikoga.
Čubrilović i njegov pištolj
Tko je bio čovjek naoružan pištoljem koji je u napetoj atmosferi izborne skupštine krenuo prema pozornici na kojoj je govorio šef HDZ-a? To je pitanje razumljivo intrigiralo već tadašnju javnost, ali je svejedno ostalo neobjašnjeno. Takvim je ostalo do naših dana. Čubrilović je rođen 1928. u mjestu Ceranje Donje, kao 15-godišnji dječak pridružio se partizanima, da bi 1957. emigrirao u Francusku. Nije, prema svemu sudeći, bio u sukobu s režimom jer je redovito do proljeća 1990. dolazio u Benkovac. Nema također sumnje o tome da ga se treba svrstati u red srpskih nacionalista jer je još tajna politička policija komunističkog režima saznala da se u Parizu redovito susreće s tamošnjim četničkim emigrantima. Kada je 1979. uhvaćen u Jugoslaviji zbog posjedovanja srpskih emigrantskih novina, izjavio je da je spreman ubiti jednog četničkog vojvodu, stanovitog Aleksića. „Dodao je“, napisao je u izvještaju o susretu operativac Službe državne sigurnosti, „kako Aleksića može ubiti, ako mi to želimo, a da nitko nikad neće saznati tko je to učinio“.
Režim je znao bolje te je Čubrilovića angažirao za suradnika: određena je lokacija u Francuskoj gdje je redovito trebao iznositi saznanja o događanjima u srpskim emigrantskim krugovima. Oblici i sadržaj odnosa između Čubrilovića i Službe državne sigurnosti ostaju nam za sada nepoznati. Sigurno je da je 1977. promijenio prezime iz Čubrilo u Čubrilović. Njegovo ime ne pronalazimo u dokumentaciji koja govori o rastu srpskog nacionalizma u sjevernoj Dalmaciji, organizaciji SDS-a i sl. Kao da se pojavio iz vedra neba. Prema nekim svjedočenjima, u benkovački kraj došao je početkom ožujka 1990., navodno zbog poljoprivrednih radova. Na dan održavanja skupštine, kako je kasnije izjavio na suđenju, zatekao se u Benkovcu, čuo „da ima miting i da tamo paraju zastave“ te uputio u smjeru okupljenih. Premda je njegova obrana poslije tvrdila da je bio u alkoholiziranom stanju, analiza krvi i urina utvrdila je da nije bio pod utjecajem alkohola: premda je tog dana pio, u gradu ga „nije uhvatilo“.
Pištolj koji je Čubrilović izvadio na skupštini u Benkovcu na kraju je zaplijenila policija. Upućen je u Zagreb na vještačenje gdje se utvrdilo da je riječ o pištolju tipa RHÖNER, model 110, proizvedenom u Zapadnoj Njemačkoj i bez tvorničkog broja. Iz takvog pištolja može se ispaliti tri vrste projektila, tj. metka kalibra 8 mm: mogu biti punjeni praskavom, bljeskavom ili nadražujućom smjesom. Premda takvo oružje, tj. pištolj „plašljivac“ ili plinski pištolj (ovisno o tome kakva se vrsta metka iz njega ispaljuje) zasigurno ne ulazi u red najopasnijeg oružja za ubojstvo, točno je i da može biti smrtonosan (ako se metak ispali iz vrlo male udaljenosti i ako se pogodi posebno osjetljivo mjesto, poput oka ili sljepoočnice). Naravno, metak iz takvog pištolja može uzrokovati težu vrste ozljede. U trenutku zapljene pištolja u njemu su bila dva metka punjena sitnim olovnim kuglicama promjera 1,5 mm. „Osoba pogođena sitnim olovnim kuglicama u lice“, navedeno je u vještačkom izvještaju, „bila bi ranjena na udaljenosti dva do tri puta većoj nego što je to kod pucanja municijom punjenom praskavom smjesom, a pogodak u oko s udaljenosti od 1 m mogao bi izazvati gubitak oka, odnosno tešku tjelesnu povredu“. Čubrilović je pištolj nabavio u Francuskoj i navodno se od njega nije odvajao.
Prema sada dostupnoj dokumentaciji, moguća su dva objašnjenja Čubrilovićeva čina. Prvo je da su HDZ-ovi zaštitari spriječili pucanj uperen u Tuđmana, tj. pokušaj atentata. Takvo tumačenje gotovo je kanonski prihvaćeno već tada u dijelu HDZ-ovih redova, a poprilično je popularno i danas. S razlogom rodonačelnikom tvrdnje o tome da je Čubrilović nesumnjivo htio ubiti Tuđmana treba smatrati zadarskog čelnika HDZ-a Petra Šalu. On je, neposredno nakon što je Tuđman sklonjen u sigurnost hotela, izašao za govornicu. Držeći pištolj u jednoj ruci, izgovorio je riječi u koje mnogi čvrsto vjeruju i danas: „S ovim pištoljem je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman!“. U idućim danima uporno je ponavljao istu tvrdnju. „Tada se pojavio“, izjavio je dan kasnije, „čovek sa pištoljem u ruci. Krenuo je prema našem predsedniku u očitoj nameri da u njega puca. Nalazio sam se upravo do predsednika i uočio da čovek u ruci ima revolver“. Je li, dakle, Čubrilović, vadeći pištolj iz džepa sakoa, namjeravao uputiti (ubojiti) pucanj u predsjednika HDZ-a? Definitivnog dokaza nema.
Preciznije, dostupne informacije donose dijametralno suprotstavljene stavove o Čubrilovićevim namjerama. Beogradske su novine sustavno minorizirale, pa čak i ismijavale, tvrdnje o pokušaju atentata, u prvom redu opasnost koju je za Tuđmana predstavljao Čubrilovićev pištolj. Primjerice, u jednima je moguće naći rečenicu da pucanj iz plinskog pištolja ili pištolja „plašljivca“ može biti smrtonosan za nekog isto kao što bi pucanj „iz zračne puške“ mogao oboriti „mlazni avion“. U drugima je nazvan „dječji pištolj“. Čubrilović je također negirao svaku optužbu da mu je namjera bila pucati u Tuđmana. „Meni nije bilo ni na kraj pameti“, izjavio je na suđenju, „da ja bilo koga ubijem, prije bih sebe ubio, nego da nekog drugog ubijem, a i da sam to htio napraviti, nisam imao čime“. Nasuprot ovakvim tvrdnjama stoji neprijeporna činjenica da je Čubrilović na skupštinu ipak došao naoružan te da se nalazio samo nekoliko metara udaljen od Tuđmana. Otuda bi čak i pucanj iz plinskog pištolja ili pištolja „plašljivca“ mogao prouzrokovati težu ozljedu ili eventualno i smrt (primjerice, pogotkom u oko ili sljepoočnicu).
Za HDZ, naravno, nije bilo dvojbe o pravom namjeri Čubrilovića. Predsjedništvo stranke je Čubrilovićev čin ocijenilo „pokušajem napada na predsjednika HDZ-a Franju Tuđmana“. Također, važno je istaknuti da su tijekom veljače i ožujka 1990., a u kontekstu rastućih hrvatsko-srpskih napetosti u Hrvatskoj, prijetnje Tuđmanu učestale. Primjerice, prema podatku koji je tadašnji prvak HDZ-a Stjepan Mesić iznio predstavnicima policije u Zagrebu 16. ožujka 1990. (tj. dva dana prije izborne skupštine u Benkovcu), „dr. Tuđman dobiva dnevno više telefonskih prijetnji preko telefona u stanu, ali da se on na to ne obazire, već da to više uznemirava njegovu suprugu“. Tuđman, koji je tada oličavao rastući pokret borbenog hrvatstva, svakako je bio na meti raznovrsnih neprijatelja te je Čubrilović (možda) namjeravao, poput Račića šezdeset i dvije godine ranije, pucati u simbol, a ne samo u osobu.
Čubrilović svakako nije odgovarao modernom poimanju atentatora – izvrsno obučen i okretan, nemilosrdan i gotovo uvijek ubojit – ali ne treba zaboraviti da takav nije bio ni sarajevski atentator Gavrilo Princip.
Ipak, neke indicije upućuju na drukčiji zaključak, odnosno pokazuju u smjeru drugog mogućeg objašnjenja događaja u Benkovcu. Ono bi se dalo najbolje izraziti sljedećim riječima: Čubrilović je na skupštini u Benkovcu svjesno pokušao uzrokovati veći incident – zašto ne i pucnjem upućenim u smjeru predsjednika HDZ-a? – a kako bi komunističkom režimu ili JNA dao izgovor za neku vrste intervencije koja je kao cilj imala radikalni zahvat u politički život zemlje. Treba podsjetiti da je HDZ upis u „registar društvenih organizacija“, tj. legalizaciju uspio ishoditi tek krajem siječnja 1990., pa bi kakav oveći incident možda mogao opravdati povlačenje takve odluke.
Zabranom djelovanja HDZ-a komunistički bi režim iz izborne utrke izbacio najozbiljnijeg konkurenta te povisio kako vlastite tako i izborne mogućnosti znatno manje opasne hrvatske nacionalne opozicije. Ne smije se također smetnuti s uma da je otprilike godinu dana poslije savezna vojska doista pokušala iskoristiti epizodu s nelegalnim naoružavanjem pripadnika HDZ-a da bi uspostavila situaciju izvanrednog stanja, koje bi joj potom dopustilo zakonito uhićenje svih koje je smatrala neprijateljima Jugoslavije. U tom smjeru snažno upućuje izjava tada čovjeka iz najužeg Tuđmanova kruga i njegova ključnog čovjeka za Dalmaciju, potpredsjednika HDZ-a Dalibora Brozovića.
Dan nakon incidenta u Benkovcu, 19. ožujka 1990. on je za medije izjavio da „osobno“ ne misli da je Čubrilovićev čin dio organizirane akcije (atentata) na šefa HDZ-a, nego da se „trebalo raditi o povodu“ kojem je opet cilj bio izazivanje opsežnije intervencije policije kojom bi se potom opravdala zabrana HDZ-a. I sam je Tuđman bio iznimno nesklon događaj u Benkovcu nazivati atentatom ili pokušajem atentata. Govoreći dan poslije na skupštini HDZ-a u Posedarju, sve je ocijenio samo „nastavkom prijetnji s Petrove gore“, aludirajući na prijetnje smrću koje su mu upućene mjesec dana ranije. U dnevničkim zapisima, inače iznimno vrijednom memoarskom zapisu, događaju u Benkovcu nije posvetio ni retka. Konačno, na zaključak o provokaciji upućuje ponašanje policije. Tijekom većeg dijela trajanja skupštine ponašala se, usprkos napetoj atmosferi koja se dodatno zahuktavala, vrlo pasivno. Tek je u trenutku napada pivskim bocama, kamenjem i jajima prvi put nešto odlučnije reagirala. Nema podataka koji bi pokazivali da je i u jednom trenutku razmišljala o udaljavanju SDS-ovih ljudi sa skupštine.
Ishodi
Kako god bilo – a autor ovih redaka bliži je drugom mogućem objašnjenju – događaj u Benkovcu nesumnjivo je snažno utjecao na razvoj političke situacije u tadašnjoj Hrvatskoj. Premda je vjerojatno pretjerano reći da je presudno utjecao na ishod predstojećih izbora, nesumnjivo je snažno utjecao na homogenizaciju HDZ-ova članstva i pristaša. Vijest o pokušaju atentata, kako se Čubrilovićev čin tumačio u HDZ-ovim redovima, na predsjednika stranke ili čovjeka koji je u tom trenutku prepoznat kao predvodnik hrvatskog nacionalnog pokreta, zasigurno je pridonijela pobjedi te stranke na izborima.
Koliko je utjecao na homogenizaciju SDS-ovih birača, teže je utvrditi. Vjerojatno je ojačao radikalniju grupu unutar stranke, a nasuprot njezinu predsjedniku Jovanu Raškoviću koji je, prema informacijama do kojih je došla Služba državne sigurnosti, pokušao uvjeriti benkovačke SDS-ovce „da ne prave incidente na skupu HDZ-a“. Odgovoreno mu je „da se situacija više ne može kontrolirati“. Sam je Čubrilović u prosincu 1990. završio na sudu. Okružni sud u Zadru osudio ga je na pet mjeseci zatvora (uvjetno godinu) zbog ugrožavanja života, tj. „sigurnosti većeg broja osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život i tijelo tih osoba“. Oslobođen je optužbe za prekidanje javnog skupa. Umro je 2003., a da nikad nije javno iznio zašto je ožujka 1990. u Benkovcu pred Tuđmanom izvadio pištolj.
Video: Grafit na spomeniku Franji Tuđmanu
OLUJA je riješila sve. Što god da je bio, dr. Tuđman je bio POBJEDNIK i Prvi Hrvatski Predsjednik. Bog mu dao pokoj vječni.