'Čini mi se da politika nema hrabrosti otvoreno se suprotstaviti nasilju'

Nedavni brutalni napad na sezonske radnike iz Slavonije u Supetru zgrozio je javnost, no prve reakcije iz državnog vrha, iako je napad osuđivan, bile su prilično suzdržane. Jasna i žestoka osuda huligana iz redova Torcide došla je iz ureda supetarske gradonačelnice Ivane Marković, koju mediji zato nazivaju najhrabrijom gradonačelnicom Hrvatske.

Zbog čega je tako hrabro sukobiti se s Torcidom?

Ne smatram da sam se sukobila s Torcidom. Ja sam samo osudila jedan nasilan čin koji su počinili pripadnici Torcide, ljudi koji su sudjelovali u huliganskom napadu u Supetru u kojem su stradala četvorica momaka i jedna djevojka. Ovo je za mene normalna reakcija u toj situaciji, a to što su u napadu sudjelovali pripadnici Torcide nema veze. Neovisno o tome o kojoj skupini je riječ, s jedne ili druge strane, postupila bih jednako. Sebe ne doživljavam kao najhrabriju i čudi me što je jedna sasvim normalna reakcija na napad izazvala takvu pozornost javnosti.

Ipak, čini se da drugi gradonačelnici po Dalmaciji zaziru od konfrontacije s navijačima i osude sličnih ispada.

Ovakav napad u našem se gradu nije dogodio otkako sam gradonačelnica i ja sam osjećala potrebu da osudim taj čin. Nisam razmišljala o tome treba li kalkulirati zbog toga što su napadači članovi Torcide. Torcida je velika skupina u Dalmaciji i oni u svojim redovima trebaju identificirati ovakve pojedince, osuditi njihov čin i ako treba izbaciti ih iz udruge jer ovakvi događaji bacaju ljagu na cijelu Torcidu.

Torcida je izdala priopćenje u kojem nema nikakve osude.

Da, svi smo ostali zatečeni takvom objavom, ja se samo mogu pridružiti onima koji im zamjeraju izostanak bilo kakve osude. Prvo su trebali osuditi taj čin, a tek onda možda govoriti o nekim stvarima koje meni zamjeraju. Njihova je objava skretanje s teme na stvari koje su nebitne, s obzirom na sve što se dogodilo.

Tvrde da im niste dopustili da u gradu naslikaju mural Vukovara. O čemu je tu riječ?

Mi imamo velik broj grafita Torcide i to nikada nije bilo upitno. Ovdje se radilo o zahtjevu da se mural nacrta na području stare jezgre, koja je pod konzervatorskom zaštitom, a zid zgrade koju su htjeli oslikati pritom nije ni u vlasništvu Grada Supetra. Za sve drugo stajali smo im na raspolaganju. Uputila sam ih na to da zahtjev predaju u proceduru, ali oni se nakon toga nisu javili i loše je da se sada, umjesto osude napada koji su počinili njihovi članovi, raspravljamo o nekom muralu. Domoljublje treba iskazivati onako kako je to napravio naš Tomo, kada nije okrenuo glavu nego je išao pomoći napadnutima, i cura koja se bacila na svog kolegu da ga ne tuku. Domoljublje se iskazuje pozitivnim djelovanjem u zajednici, konkretnim rezultatima, davanjem doprinosa razvoju svog grada i Hrvatske. Vjerujem da bi i Vukovarci bili sretniji da svatko tako razmišlja, da država ide naprijed i da se u njihovu gradu bolje živi nego da se oslikavaju takvi murali, a s druge se strane sudjeluje u napadima.

Nakon vaše osude promijenjen je i optužni prijedlog protiv napadača.

I o tome sam razmišljala. Da nije bilo ovakve reakcije vatrogasnog društva i našeg ozlijeđenog sugrađanina, na kraju i moje, možda bi taj napad ostao na par redaka u crnoj kronici i ne bi se ništa promijenilo. Zato mi je drago da je ovaj moj istup uzburkao javnost kako ovakvi napadi u budućnosti ne bi prolazili “ispod radara”. Drago mi je ako ova izmjena optužnog prijedloga prema težem kaznenom djelu bude značila da će netko tko se sljedeći put poželi upustiti u slične stvari dobro razmisliti i da će to možda spasiti neki ljudski život ili nekoga tko se nađe u situaciji u kakvoj su se našli ovi mladići i djevojka u Supetru.

U prvim reakcijama predsjednice i premijera nije bilo neke žestoke osude ovog napada. Zašto je u Hrvatskoj tako teško reći - ne možete mlatiti ljude?

Kada čitam neka priopćenja iz visokih političkih krugova, čini mi se kao da postoji obrazac za neke situacije i možda se samo mijenjaju datumi i imena. Čini mi se da svi nekako okolišaju i da nema hrabrosti da se otvoreno kaže o čemu je riječ. Ali u Hrvatskoj postoji jedna tiha većina koja pozdravlja moj otvoreni pristup i nadam se da će to samo potaknuti i ostale političare koji su prihvatili dužnosti načelnika, gradonačelnika pa sve do visoke politike. Oni moraju biti svjesni vlastite odgovornosti i pritom ne smije biti kalkulacija hoće li se svojim istupom nekom zamjeriti i što će to značiti sutra, hoće li dobiti izbore. Mislim da je to osnovni problem u našem društvu.

Napad se dogodio kada su nasilnici procijenili da se radi o Srbima, a ove je godine mnogo sezonaca iz Srbije. Je li do sada bilo problema oko njihova dolaska?

Mi smo uvijek bili otvoren i tolerantan grad i nikada se nisam našla u sredini u kojoj su se nekome brojila krvna zrnca. U mojoj se kući nikada o tome nije razgovaralo niti sam odgojena tako da gledam je li netko pripadnik neke druge nacionalnosti, boje kože ili drukčiji na bilo koji način. Moram reći da je ovdje riječ o napadu na hrvatske državljane. Tu su bili naš Supetranin, djevojka od nekih 20-ak godina. Inzistirati na tome odakle je tko i koje je nacionalnosti, a ne osuditi sam čin – ja ne mogu razmišljati na takav način. U Dalmaciji općenito postoji veliki problem nedostatak radne snage. Radnici dolaze, najviše sam primijetila mlade iz Slavonije, znamo kakva je situacija. Ipak mi je draže kada netko iz Slavonije dođe u Dalmaciju odraditi sezonu i vrati se kući, nego kada ti ljudi zbog ovakvih situacija odu u Irsku ili Njemačku. Država stalno ističe da radi na rješavanju tog problema, ali kada ti mladi ljudi dođu raditi u Dalmaciju, konkretno u Supetar i kada im se nešto takvo dogodi, onda ne bi smjelo biti kalkuliranja. Trebalo bi poslati jasnu poruku kako bi se sutra neki drugi mladić ili djevojka koji dođu raditi mogli osjećati sigurnima.

Ovaj incident vezali ste uz održavanje Torcidina kupa. I dalje ste uvjereni da je to okidač?

Činjenica je da u napadu nije sudjelovao nitko iz grada Supetra, da su to bili ljudi koji nisu s otoka. To mi je posebno drago i utješno u cijeloj ovoj situaciji.

Među privedenima je i jedan mladić s Brača, iz Pučišća. On je lani imao problema u Srbiji i sada ispada da je za njega urgirao ministar Kuščević. Kako to komentirate?

Pročitala sam to na portalima. Ne mogu osuditi ministra, vjerujem da je postupio ljudski. On je Bračanin i koliko sam čitala, zatražio je informaciju o tome gdje je momak, u kakvoj je situaciji. Ne vjerujem u urgiranje da bude oslobođen mimo zakona. To bi bilo neprihvatljivo i ne vjerujem da bi ministar to napravio.

Nije vam prvi put da ste u fokusu javnosti. O vama se pisalo i govorilo kada ste odbili donirati Počasni bleiburški vod. Zbog čega?

I to je za mene bila normalna reakcija. Cijela ta situacija, sve ono što se prethodnih godina događalo na toj komemoraciji dovelo je do toga da taj skup nisam doživljavala kao komemoraciju žrtvama, nego kao poligon za izricanje fašističkih simbola, za veličanje propalih totalitarnih režima. Zna se što piše u našem ustavu, da je temeljna vrijednost antifašizam. Ja sam, na kraju krajeva, članica SDP-a i nisam mogla zamisliti da financiram takvu manifestaciju. Smatram da se svaka žrtva treba komemorirati, ali sve ostalo što se tamo događalo, sva ta popratna ceremonija neshvatljiva mi je. Nije mi jasno da netko u 2019. može dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti našeg društva.

Temeljne vrijednosti ne dopuštaju ni ubijanje ratnih zarobljenika. Kako bi po vama trebalo komemorirati žrtve u Bleiburgu?

Vlada bi morala prestati financirati revizionistička društva, pridržavati se slova Ustava i napokon se odrediti prema antifašizmu kao jednoj od temeljnih vrijednosti našeg društva. Tada komemoracija na Bleiburškom polju ili bilo gdje drugdje ne bi bila problem.Vidjeli smo ove godine reakciju Austrije. Žalosno je da nam je Austrija morala očitati lekciju. Nakon svih tih kazni i postrožavanja zakona, dokazano je da se taj skup mogao održavati bez ekscesa. Mislim da se kao država moramo ugledati u Austriju. Za mene je neshvatljivo da predsjednica preispituje narav pozdrava „Za dom spremni“, pogotovo što sama dolazim iz Dalmacije, koja je bila pod okupacijom fašističke Italije.

Tijekom posljednje komemoracije na Bleiburgu Radnička fronta organizirala je prosvjed istaknuvši komunistička obilježja. Mislite li da je korektno na komemoraciju žrtvama jednog sustava doći s obilježjima koji su simbol tog sustava?

Ne mogu se složiti s postupkom Radničke fronte. Svakoj žrtvi treba odati počast, dostojanstveno. Ne razumijem ekstreme ni s jedne ni s druge strane. Trebamo znati koje su temeljne vrijednosti, događaji i datumi značajni za naše društvo. Državni dužnosnici o njima se moraju jasno odrediti i slati jasne poruke i tada ne bi trebalo biti problema. U Supetru stvarno ne provodimo dane brojeći krvna zrnca niti razmišljajući o tome gdje je tko bio, na kojoj strani. Mi guramo naš grad naprijed i zbog toga imamo dobre rezultate. Da se svatko bavi svojim poslom i da se dužnosnici na visokim funkcijama bave time kako unaprijediti svoju sredinu, država bi išla naprijed, ljudi bi bili zadovoljniji i ne bismo razgovarali o onome o čemu razgovaramo danas.

S 34 godine postali ste gradonačelnica. Često se priča o „staklenom stropu“ za žene, osobito u politici koja je dominantno muški posao. Vi u Supetru, čini se, s tim nemate problema?

Ja sam gradonačelnica postala bez ikakvog iskustva u politici, u sredini koja je uvijek bila otvorena i nikada nisam osjetila neki problem zbog toga što sam žena. Obitelj i prijatelji uvijek su me poticali, kao što i ja danas potičem svoje kolegice. Kada sam se odlučila kandidirati, ni u jednom trenutku nisam pomišljala da bi to bio neki problem. Treba gledati je li osoba vrijedna i može li pridonijeti, a ne je li muškarac ili žena. Drago mi je da je Supetar primjer da i žene mogu biti na odgovornim pozicijama.

Kada ste došli na dužnost, zatekli ste blagajnu u dugu i blokadi. Kako ste se uspjeli izvući?

Iako je jedini grad na otoku, Supetar je godinama bio u drugom planu. Kad sam došla na funkciju proračun je bio 15 milijuna, blokada 13,5 milijuna, a dospjeli dug 22 milijuna kuna. Nije bilo razvojnih projekata, ali evo, nakon šest godina u svim smo analizama među najboljima. Lani smo bili prvi po rastu zaposlenosti, uvijek smo među prvima što se tiče izdvajanja za predškolski odgoj, stipendije i, ono što je posebno zanimljivo s obzirom na loše demografske trendove u zemlji, iako je ovo grad na otoku, jedan je od onih koji bilježe rast. Morali smo graditi i novi vrtić jer nam je prošle godine dosta djece ostalo neupisano, ove godine će nam se, vjerujem, sva djeca upisati. Grad raste, razvija se, imamo stvarno kvalitetne programe za djecu, toliko je pozitivnih primjera i kada se toliko trudite onda vam stvarno bude žao kada jedan eksces sve to naruši i sada se o Supetru priča kao o nekoj problematičnoj sredini. Zbog toga smo tužni i ja i građani koji su me zaustavljali na rivi. Upravo je to razlog zašto toliko i istupam, kako bih naglasila da ovo što se dogodilo nije u redu i da mi nismo takav grad.

Vaši su sumještani prepoznali vaše napore, drugi ste mandat dobili u prvom krugu. Razmišljate li o višim razinama politike, županijskoj, nacionalnoj?

Kada sam se odlučila za drugi mandat, razmišljala sam o tome želim li to ponovno prolaziti. Da nisam bila čista sama sa sobom, teško bih se na to odlučila, ali kad sam podvukla crtu vidjela sam da smo mnogo napravili. Kad sam se kandidirala, u prvom sam krugu dobila 62 posto među tri kandidata, ali vjerujte mi da nakon izborne noći danima nisam spavala jer uvijek se pitam hoću li razočarati građane. Možda se i previše forsiram jer želim, kad sam već tu, sa svojim kolegama napraviti što više. Nisam gradonačelnica zato da me ljudi zovu gradonačelnicom, da šećem po događanjima u Splitu i Zagrebu. Želim promijeniti svoju sredinu na bolje, a naravno da svatko tko se bavi politikom i iza sebe ima rezultate u nekom trenutku razmišlja o tome što bi trebao biti sljedeći korak. Imam želje, volje i ambicije, a što će biti u budućnosti, teško je sada kazati. Posebno me zanima problematika otoka i njome se želim baviti u budućnosti, a na koji način, teško je sada reći.

Država ima razvojne programe za otoke, ulaže se i neki novac, ali u nekim situacijama koje se naoko mogu lako riješiti dolazi do problema. Primjerice, besplatan trajekt za djecu s posebnim potrebama. Zašto je to tako teško riješiti?

Upravo su to stvari o kojima govorim. Kada ste svaki dan osuđeni na trajekt, kada ne možete doći do bolnice, do nekih stvari koje su građanima na kopnu lako dostupne, onda ste ovisni o nekom drugom. Dala sam veliku podršku toj inicijativi koju podupiremo i financiramo, udruga koristi gradske prostore i potpuno mi je neshvatljivo da je to predmet politiziranja zato što je prijedlog možda došao od saborskog zastupnika iz oporbe. Riječ je o promjeni jednog jedinog zakonskog članka i svotama koje su za državu presmiješne. S druge strane, roditeljima djece koji nekoliko puta mjesečno moraju autom u Split, jer njihova djeca imaju dijagnozu koja ne ostavlja drugu mogućnost, to su previsoki troškovi. Na Braču je bila predsjednica i obećala da će pomoći, ali svatko nam dođe, fotografira se ljeti i ode. Svi zaborave kako je to živjeti na otoku. Što se tiče programa države, donesen je zakon o otocima, bila sam dosta aktivna kada se on donosio i pozdravila sam njegovo donošenje, ali za konkretne pomake čeka se još izrada pravilnika u Upravi za otoke u Ministarstvu. U toj radnoj skupini također sudjelujem.

Trenutačno se suočavate s problemom odlaganja otpada. Raspisan je i referendum, ali odazvalo se premalo ljudi. Zbog čega?

To je problem svih općina u državi jer je Ministarstvo donijelo odluku o zatvaranju dijela deponija. Mi smo godinama radili na dokumentaciji za sanaciju deponija, ishodili građevinsku dozvolu i teško je sada promijeniti cjelokupan koncept i politiku. Ministar je priznao da zbog toga što država nije ispunila obveze prema EU sada zatvaramo deponije koji su najmanje napravili. To je kao da smo kažnjeni za sav trud koji smo uložili kako bismo radili dobro i po zakonu. Pitanje je i što će biti s regionalnim centrom Lećevica, koji nam se godinama obećava, ali ne vidimo pomake. Strah me je da za tri ili četiri godine nećemo znati kamo s otpadom. Sustav se ne može graditi od krova prema dolje. Što se tiče referenduma, izišlo je 49 posto birača i svi su podržali odluku Gradskog vijeća, ali odaziv nije bio dovoljan da bi odluka bila obvezujuća. Mislim da je problem i u biračkim popisima, jer su na njima mnogi koji ne žive u Supetru, zbog olakšica i popusta koje dobivaju otočani. No nećemo odustati, poduzeli smo neke pravne korake, tražit ćemo ocjenu ustavnosti zakona i ministrove odluke, jer smatramo da je riječ o zadiranju u ovlasti lokalne samouprave. Prema našem planu gospodarenja otpadom nikada nije bilo riječi o tome da trebamo primiti otpad s drugih deponija.