'Čini mi se kako se čeka da izumre cijela generacija svjedoka te patnje i da se ispriča neka 'light' verzija istine'

- Još uvijek imam jako puno pitanja i nemam odgovora. Razne emocije su uskomešane - započinje Ivana Haberle, dragovoljka Domovinskog rata i svjedokinja ratnih događanja u Škabrnji. - Moj odlazak u Škabrnju bio je dio zadaće koju si mi odredili, da se osnuje sanitet u Škabrnji, i došli smo u kuću obitelji Dražena, s nama su bili dečki iz vojne policije. Bilo je to vrijeme kada je vladala neka čudna tišina, civilno je stanovništvo bilo evakuirano iz Škabrnje i osjećala se ta jedna velika opasnost u zraku. Nisam tada imala puno posla, obilazili smo hrvatske branitelje na položajima prema Zemuniku, Biljanama.., obilazili smo ih svakodnevno. Fijuk snajpera i gruvanje u daljini bili su posve normalni zvukovi na koje se navikneš i na koje se više ne obazireš. Međutim, tri ili četiri dana prije pada Škabrnje došla je zapovijed, koju nam je prenijela vojna policija, da nas se evakuira u bazu, ali i danas mi je u zraku pitanje zašto je svo civilno stanovništvo vraćeno u Škabrnju, tko je to zapovjedio i je li taj čovjek svjestan te odgovornosti ako smo svi bili u opasnosti od neprijatelja koji su okruživali Škabrnju - ističe ona. Ostaje i pitanje zašto nitko, osim Zorane Banić, nije odgovarao za zločine u Škabrnji.

- Neke su stvari ostale nedorečene, neke su stvari ostale zatajene, čini mi se kako se čeka da izumre cijela generacija svjedoka te patnje i da se možda ispriča neka istina, neka "light" verzija koja bi pomogla da se što prije zaboravi prošlost i da idemo u budućnost. No, bez istine o prošlosti, jako teško možemo ići slobodni u budućnost, to jest ne ostavljati teret svojoj djeci. Ja isto ne mogu mirne duše ostaviti tu istinu svojoj djeci kad mi nije jasno zašto su se neke stvari događale. Ja nemam nikakvo vojno znanje, ali oni koji znaju, trebali bi jednoga dana reći zašto je to sve tako bilo - poručuje Ivana Haberle.

Kako je moguće da zločinci desetljećima hodaju slobodni po svijetu? - Jako je važno reći kako je to bio genocidni projekt stvaranja velike Srbije. Rodom sam iz mjesta između Benkovca i Knina, jako dobro znam kako se živjelo, da se morala najprije učiti ćirilica, da se učio samo ruski... Doživjela sam granate kad se još ni u Zadru nije znalo da počinje rat - kaže ona. Hrvatsko pravosuđe ona naziva "hrvatskim krivosuđem".

- U Hrvatskoj je otkrivena 151 masovna grobnica, a još nema 370 ljudi. Hrvatsko pravosuđe nije napravilo ništa da hrvatski narod živi u slobodi. Ovo što je napravljeno do danas je "kamilica". Nismo doživjeli pročišćenje da kažemo da smo napadnuti od tog i tog neprijatelja, zato što su vjerovali da će etnički očistiti Hrvate i živjeti u velikoj Srbiji, i netko će to rasvijetliti da bi naša djeca mogla živjeti slobodno u budućnosti, bez tereta prošlosti - stava je ona.