Čini se da je krajnji domet hrvatske desnice ova loša imitacija srpskih događanja naroda na splitskoj rivi

Već sam bio počeo pisati o Claudeu Debussyju, stogodišnjici njegove smrti i o tome kako su ovih dana tisuće đaka prošle kroz Lisinski učeći o glazbenom impresionizmu, kad se počeo događati narod na splitskoj rivi. Debussy će biti jednako sto godina mrtav i jednako velik i slavan i sljedeći tjedan, dok bi drugo po redu u kratkom roku događanje naroda moglo brzo pasti u zaborav pa ću se danas ipak njemu posvetiti.

Naravno, onaj hrvatski narod koji se došao dogoditi najprije u Zagrebu pa u Splitu doživjet će ovu usporedbu s predratnim događanjima srpskog naroda kao najpodliju provokaciju i uvredu. Ali, nisam ja tomu kriv. Splitski je skup kao događanje naroda svojim govorom odredila i opisala njegova glavna organizatorica. S govornice. Uz opće odobravanje tog istog naroda. No, najprije da podsjetimo kakva su bila i čemu su služila ta događanja naroda krajem 1980-ih u ondašnjoj Jugoslaviji. Bilo je to spontano valjanje narodnih masa od grada do grada, autobusima i vlakovima. Narod nakićen transparentima i zastavama okupljao se da pokaže i kaže što misli onima na vlasti. To se nazivalo i antibirokratskom revolucijom koja je bila dirigirana iz Beograda. Kud Milošević okom, tamo narod skokom da kaže što misli i da sruši vlast “autonomaša” i “foteljaša”. Tako su i srušena dotadašnja partijska i državna, odnosno republička i pokrajinska vodstva Vojvodine, Crne Gore i Kosova. Zamijenivši ih svojim ljudima, Milošević je stekao kontrolu nad četiri od ukupno osam glasova u upravljačkim tijelima SFRJ i SKJ.

Veliko finale bio je veliki miting 1988. na beogradskom Ušću, gdje je srpski književnik i aforističar Milovan Vitezović rekao: “Ovo je godina u kojoj nam se dogodio narod”. Dakle, bili su to skupovi na kojima je narod protestirao protiv odnarođenih vlasti, pokazivao svoje jedinstveno kolektivno biće, volju i mišljenje. Milošević je samo izvršavao njihove želje. Nije to, naravno, izmišljotina Srba. Mnogim su se narodima događala takva spontana događanja naroda, redovito kao uvertire ili sredstvo prevrata, revolucija, ratova. Tako se stvaraju diktature, a najidealnije i najmasovnije događanje jedinstvenog, složnog, jednodušnog i jednomoždanog naroda naziva se još i totalitarizam. Zašto povlačim paralelu između beogradskog Ušća i splitske rive? Srećom, ne zbog masovnosti. Po logistici i odazivu ovo kod nas bila je samo loša imitacija. Ali, sličnosti su velike u tonu i sadržaju održanih govora, a osobito završne i zaključne riječi Sanje Bilač. Nekadašnja hadezeovka, znanstvenica i profesorica Bilač nastupila je kao političarka izgovorivši već pripremljene i s prethodnim govornicima očito usklađene zaključke skupa.

Citirala je riječi Ante Starčevića o “pravu naroda kao svetom i nedvojbenom načelu”. “Hrvatski narod je donio odluku... Hrvatska se dogodila u Zagrebu i večeras na rivi... mi ćemo odlučivati kako će Hrvatska izgledati i kojim ćemo putem nastaviti... narod će o tome odlučiti”, nizale su se floskule. Opasnost koju je Plenković navukao na vrat hrvatskom narodu ratificiranjem Istanbulske konvencije Bilač je usporedila s nacizmom i komunizmom, a sudbonosni trenutak glasanja s 1991. godinom.

Željka Markić rekla je pred novinarima prije početka skupa da ne zna u kojem će sve to pravcu ići. “Glavno je da se narod pokrenuo”, rekla je zadovoljno.

Treba, naravno, biti oprezan kod svakog spontanog pokretanja i događanja naroda. Utoliko više što se ovaj zagrebački i splitski narod identificira i pripadanjem jednoj religiji. “Usudili su se manipulirati Crkvom i crkvenim velikodostojnicima! Bio je to pokušaj odvajanja Crkve od naroda, ali neće uspjeti!”, grmjela je Bilač na rivi, premda su se crkveni velikodostojnici sami odvojili i ostali na sigurnoj distanci od nekoliko stotina kilometara, u Zagrebu.

“Hrvatska treba suverenističku politiku, poput naših susjeda Poljaka, Mađara, Austrijanaca”, rekla je Bilač, misleći očito više na duhovnu, nego na geografsku bliskost. Najavila je kraj ove vlasti, zazvala hitno stvaranje novog izbornog zakona i zaključila: “Da bismo stvorili hrvatsku državu, obranili je i gradili po svojoj volji, moramo sami donositi odluke. Ovaj skup je poruka aktualnim vlastodršcima. Neka samo probaju još jedanput ignorirati svoj narod. Ako to učine, onda neće više biti samo puna splitska riva, nego će biti puni svi trgovi u Hrvatskoj”. Dobro, država nam ne valja, to svi znamo. Ali zar opet sve ponovo? Ako je i stvorimo, od koga ćemo je to braniti, ako ne od unutrašnjih neprijatelja? Znači, napokon ćemo imati i pravi građanski Domovinski rat.

Na rivi se održao politički skup kojem je Istanbulska konvencija bila samo povod. S obzirom na trud uložen u mobilizaciju naroda, naroda je bilo malo. Ali, da ga je bilo i deset i sto puta više, ne bi imao pravo predstavljati se utjelovljenom voljom i mišlju čitavog naroda, a kamoli svih građana Republike Hrvatske.

Počeli su skup pozdravom “Hvaljen Isus i Marija”, baš kao i Marko Skejo nekoliko dana ranije postrojavanje svojih crnokošuljaša. Ne tako složno kao Skejini hosovci, ali ipak je i dio naroda na rivi, pred samom pozornicom, skandirao i ustaški pozdrav. Bez opomene i ograde s pozornice.

Ipak, čini se da je ovo trenutačno krajnji domet hrvatske desnice, uz angažman svih njezinih ikona. Uz to, dok je iza “onih” događanja naroda stajao Milošević, ovdje nema na vidiku ni suvislog programa, ni vođe. A prije ili kasnije morat će se narodu otkriti taj željeni i sanjani hrvatski Orban i onda izaći na izbore. Bit će to, doduše, prema gospođi Bilač, valjda tek formalnost, jer narod je, kako smo čuli na rivi, već odlučio. Ipak, koliko god nas do sada i nije baš usrećila, ta “mala formalnost” zvana izbori još uvijek je nepremostiva barijera ovoj i ovakvoj šačici naroda s rive. Zato si čovjek smije dopustiti i da malo uživa gledajući kako prokušanim hadezeovskim mitingaškim metodama netko napokon pokušava srušiti i sam HDZ.