Ministri financija zemalja Eurogrupe (zemlje EU koje su uvele euro), MMF i Europska središnja banka prošloga su vikenda dogovorili paket pomoći Cipru. On uključuje i takozvani porez na bankovne depozite: prema prvom prijedlogu porez se trebao obračunati po stopama od 6,75% na depozite do 100.000 € i 9,9% na depozite veće od tog iznosa. Bilo je zamišljeno tako “prikupiti” 5,8 mlrd €, što predstavlja oko 33% ciparskoga BDP-a.
Ma kako političari nazvali to “davanje”, nikako nije riječ o porezu. Riječ je o pretvaranju obveza banaka, u ovom slučaju dijela depozita, u dionice. Otud se vidi prava narav transakcije: riječ je o sanaciji banaka, odnosno pokušaju sprečavanja njihova gašenja i stečaja zamrzavanjem i pretvaranjem u dionice dijela likvidnih obaveza banaka.
Sve počinje i završava s činjenicom da su glavne banke na Cipru propale jer su prikupljeni novac velikim dijelom ulagale u grčke obveznice. Grčkoj je dio toga duga (oko 50%) reprogramiran, obveznicama je nakon toga drastično pala vrijednost, i to je posredno potopilo i ciparske banke. Iako se one mogu promatrati kao kolateralne žrtve grčke krize, to ne umanjuje odgovornost ciparskih bankara koji su portfelje koncentrirali u obveznicama prezadužene države sponzora. Radi se o možda najeklatantnijem primjeru financijske katastrofe izazvane brakom banaka i politike.
Novca jednostavno više nema
Kako je Cipar već visoko zadužen (javni dug oko 90% BDP-a), a deficit proračuna nije održiv (-5,5% BDP-a), tamošnja vlada ne raspolaže novcem potrebnim za sanaciju problema u bankama. Zbog toga se pregovara o paketu pomoći i reformi s drugim članicama eurozone i Rusijom.
Rusija ulazi u priču jer je ciparski bankovni sustav funkcionirao kao off shore zona. Velik dio depozita u ciparskim bankama nalazi se u rukama osoba koje nisu rezidenti na Cipru. Neformalne procjene govore da bi prva predložena varijanta takozvanoga poreza (9,9% na velike depozite) odnijela oko 2,5 mlrd € ruskih depozita. U tome treba tražiti objašnjenje zašto je bankovni sustav u protekle dvije godine nakon eskalacije grčke krize, pored oslanjanja na kredite Europske središnje banke, preživljavao zahvaljujući kreditu od 2,5 mlrd € (oko 14% ciparskoga BDP-a) koji je Cipru odobrila Rusija.
Pregovarajući o pomoći Cipru, europski ministri financija nisu mogli zaobići ove činjenice. Naime, paket europomoći uključuje oko 10 mlrd. € (57% ciparskoga BDP-a!) povoljnih kredita koji će odobriti Europski mehanizam za stabilnost (ESM) ako Nikozija u međuvremenu riješi političku pat-poziciju u kojoj se našla. Kako ESM raspolaže kapitalom koji su osigurale sve zemlje eurozone, to znači da njemački, nizozemski ili pak slovenski i slovački ministar financija moraju objasniti svojim vladama, parlamentima i biračima zašto njihov novac posuđuju državi čije su banke propale jer su kreditirale Grčku, a u njima novac drže bogati Rusi. Kada se tako gleda na stvari, ideja da se povoljni europski krediti Cipru uvjetuju otpisom dijela vrijednosti depozita u propalim bankama očito ima dubokog ekonomskog i političkog smisla.
Problem, međutim, nastupa kada se postavi pitanje što je s takozvanim “malim” štedišama. U skupini onih s depozitima do 100.000 € velika je većina “običnih” građana i malih poduzetnika koji ne znaju procijeniti solventnost banaka. Zbog njih postoji državna regulacija banaka i osiguranje depozita koje se aktivira kada nadzorni mehanizmi zataje i banka propadne. Štoviše, osiguranje depozita uređeno je europskom direktivom: države članice EU prije krize morale su malim štedišama jamčiti isplatu najmanje 20.000 €. U krizi je taj iznos povećan na 100.000 €. Postavlja se pitanje tko je sada predložio da se takozvani porez proširi na sve depozite i zašto su predstavnici ciparske vlade i članovi Eurogrupe odlučili derogirati jedan od temelja financijske stabilnosti u EU – osiguranje depozita manjih iznosa?
Prvi je razlog što novoga novca za isplatu osiguranih depozita na Cipru jednostavno – nema. Cipar je već dostigao razinu javnog duga od oko 90% BDP-a. Europski zajam od 10 milijardi podići će taj iznos na više od 130% BDP-a, a zajam nije namijenjen jamčenju ili isplati manjih depozita, nego prvenstveno za olakšanje fiskalne prilagodbe. Na ovome svijetu nema nikoga tko bi tako zaduženu državu dodatno kreditirao izdašnim iznosom potrebnim radi jamstva osiguranih depozita do 100.000 €. Takav bi zajam podigao javni dug na gotovo 160% BDP-a. Poučak glasi (a valja ga dobro zapamtiti jer u nas većina misli drukčije): što god političari obećaju, pa makar ta obećanja upisali u zakone, sve će postati upitno kada nestane mogućnost za zaduživanje, odnosno prebacivanje tereta duga na buduće generacije.
Prazna politička obećanja
Kada nestanu mogućnosti za prebacivanje tereta duga na one koji još nemaju pravo glasa, sve se svodi na igru preraspodjele, odnosno rasporeda tereta gubitka između zainteresiranih strana koje imaju glas i/ili moć. U toj točki priča o Cipru prerasta u politički triler.
Prema informacijama koje su se pojavile početkom tjedna (izvor: Financial Times), MMF, ECB i većina ministara financija zemalja članica eurozone inicijalno su željeli zaštititi male ciparske štediše, a one velike s depozitima većim od 100.000 € “oporezovati” po višoj stopi od 15,6%. Navodno su upravo ciparski predstavnici zatražili drukčiji raspored tereta u korist velikih klijenata ciparskih banaka (porez po stopi od samo 9,9%), a na teret malih za koje je inicijalno predložen otpis od 6,75%.
Službena ciparska verzija u koju, ako je suditi prema TV reportažama, vjeruju stanovnici otoka, glasi da su inicijalni prijedlog podjele tereta nametnuli međunarodni kreditori. Na tragu te informacije jedan je lokalni “duhovni vođa” u populističkom grču rekao da je odbijanje formule podjele tereta poruka Bruxellesu da mora poštovati i male partnere, kao da je Bruxelles Cipru želio nametnuti otpis vrijednosti depozita manjih od 100.000 €.
Rašomon je upotpunio ciparski parlament kada je u utorak odbio i revidiranu formulu podjele bankarskih gubitaka. Prema revidiranom prijedlogu depoziti do 20.000 € trebali su biti izuzeti od takozvanog poreza. No to nije zadovoljilo zastupnike: glasovanje su mnogi na Cipru protumačili kao otpor Europljanima, a službeni je Cipar u isto vrijeme počeo pregovore s Rusijom u nastojanju da se što manji teret raspodjele gubitka prevali na velike štediše ne bi li neki od njih ostali na Cipru nastavljajući podržavati ciparske banke i tamošnji off shore model financijskog razvoja.
Upravo se zbog ovisnosti Cipra o off shore financijama čini da su ciparski predstavnici doista mogli predložiti podjelu gubitka koja ide na teret najširih slojeva građana. Naime, u priopćenju sa sastanka Eurogrupe (objavljeno u subotu 16. 3., dakle prije glasa protiv u parlamentu u utorak) nema spomena o stopama takozvanog poreza, odnosno otpisa depozita. Kao eksplicitni uvjeti za odobrenje europskoga zajma od 10 mlrd. € navode se druge stvari koje otkrivaju da iza svega stoji želja EU da Cipar prekine s financijskom off shore politikom. Na prvom je mjestu uvjet revizije primjene odredbi o sprečavanju pranja novca. Tek se iza toga spominju već uobičajena fiskalna prilagodba (za 4,5% BDP-a) i strukturne reforme radi povećanja konkurentnosti. U dijelu o bankama samo se kratko spominje da trošak spašavanja banaka moraju podijeliti rezidenti i nerezidenti. Stječe se dojam da ministri financija zemalja eurozone nisu čvrsto inzistirali na postocima podjele tereta bankarskih gubitaka. Te su kućice vjerojatno ostavili praznima ne bi li Cipranima otvorili dovoljno širok manevarski prostor da ih popune prema nekoj politički mogućoj lokalnoj formuli za koju će zastupnici na kraju podići ruke.
Ključno pitanje dakle glasi: zašto su ciparski predstavnici na sastanku prošloga vikenda predložili (ili pristali?) na jednokratno smanjenje vrijednosti depozita malih štediša? Na prvi pogled izgleda kao da su korumpirani pa žele uzeti od vlastitih građana, žrtvovati načelo osiguranja depozita, ne bi li zaštitili interese banaka, odnosno njihovih bogatih klijenata iz drugih država, napose Rusa. Teza zvuči privlačno jer je jednostavna i uklapa se u teorije korupcije i zavjere. Međutim, stvari bi mogle biti puno složenije. Naime, off shore financijski centar na Cipru kičma je i drugih ključnih gospodarskih aktivnosti – nekretninskog poslovanja, turizma i brodarstva. Stoga je pogrešno zaključiti da su od financijskoga centra koristi imali samo zločesti bankari. Korist su imali i “obični” Ciprani čiji se realni BDP po stanovniku podizao usporedo s financijskom ekspanzijom. Samo od 2000. do 2009. realni se dohodak per capita povećao sa 88% na 100% prosjeka EU. Napuštanje off shore financijske politike i odljev stranoga kapitala ne bi značio samo kraj toga specifičnog tipa bankarstva, već bi vjerojatno naštetio ukupnom ciparskom gospodarstvu i standardu većine građana, sve dok se ne bi formirala nova gospodarska struktura, manje ovisna o bankama. Na kratki rok orijentirani političari ovu činjenicu sigurno ne ispuštaju iz vida.
Ista činjenica objašnjava zašto je prethodni ciparski predsjednik Christofas, vođa komunista, vodio višemjesečne pregovore s Rusijom nastojeći izbjeći uvjetovanu pomoć EU. Nedavno izabrani novi predsjednik Anastasiades (demokrat) okrenuo se rješavanju problema u okviru EU, no kada je prošloga vikenda saznao za uvjete sporazuma, ponovno je uputio svojeg ministra financija u Moskvu, u vjerojatno posljednji pokušaj iznuđivanja opcije da se ruskim novcem spase ciparske banke, odnosno svi njihovi deponenti. Navodno se sada nude udjeli u široj ciparskoj imovini, čak i u nedavno otkrivenim nalazištima prirodnoga plina u ciparskome moru (što bi Rusima moglo biti vrlo zanimljivo).
Zapamćena će ostati i ponuda Crkve da svojom imovinom jamči za dodatno izdanje državnih obveznica kojima bi se pokrila rupa u bankarskim bilancama. I taj paradoks svjedoči o činjenici koliko je širok društveni konsenzus o tome da se pokušaju sačuvati svi depoziti u bankama i dosadašnji financijski model na Cipru, pa makar i na teret budućih generacija i prodaje energetskih resursa. Koliko su Ciprani spremni daleko ići u pokušaju očuvanja štednih uloga, odnosno statusa quo svjedoči činjenica da je u jednom trenutku na stolu bila ideja o nacionalizaciji privatnih računa u mirovinskim fondovima koji bi zamijenili gubitke na depozitima, no od toga se srećom odustalo.
Vrlo je vjerojatno da su i sami ciparski političari svjesni da će na kraju proći samo one opcije koje prihvati Eurogrupa. Ta je svijest sigurno narasla u četvrtak kada je Europska središnja banka izdala upozorenje ciparskim bankama da će obustaviti sve kreditne linije za likvidnost do utorka ako se u međuvremenu ne postigne sporazum koji će jamčiti ozdravljenje banaka. Ovo je veoma ozbiljna batina jer nitko, pa ni Gazprom koji se spominje kao potencijalni preuzimatelj druge najveće ciparske banke, ne može riješiti i problem kapitala koji nedostaje i likvidnosti koje u najvećim bankama nema. U ponedjeljak 18. 3. na Cipru je bio praznik. Tada je objavljeno da će banke ostati zatvorene do četvrtka 21. 3. To je dan kada je zaključen ovaj tekst. A banke još nisu otvorene. Prema trenutačnim informacijama, ostaju zatvorene najmanje do utorka.
Prazne se i pune samo bankomati kako bi se održao minimum transakcija nužnih za svakodnevni život građana. Pokušava se kupiti vrijeme koje je potrebno za dolaženje do politički održive odluke koja će biti izvanredno teška, no problem je u tome što vrijeme koje se mjeri novcem teče brže od vremena koje otkucava na političkim satovima. I to je bit ciparskoga poučka: ako se većina obećanja daje na dug, prije ili kasnije nastupa trenutak istine. Kupnja vremena zaduživanjem budućih generacija može odgoditi razumne političke odluke i preseliti ih iz vremena u kojemu bi one bile teške u buduće vrijeme u kojemu će možda postati nemoguće.