Ideja rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. Damira Borasa da se u škole uvede ćirilica podijelila je javnost i izazvala žestoke rasprave što nam to pismo opet treba kad smo ga se u devedesetima uspjeli riješiti. Oni najglasniji i s najmanje argumenata zašto nam ćirilica treba, odnosno ne treba, vezat će je isključivo uz Srbe, usput podsjećajući na Domovinski rat, okupaciju velikog dijela Hrvatske, stradanje... Zaboravljaju pritom da je ćirilica, jednako kao i glagoljica, pismo Hrvata kojih su se oni, jednog prije, a drugog tek nedavno, odrekli.
Treba li ćirilicu vratiti u hrvatske škole? Trebamo li se baviti uvođenjem ćirilice u vrijeme kad nema obvezne informatike jer je satnica u školama prenatrpana, kad se strani jezik ne uči od prvog razreda, kad je učenje drugog stranog jezika samo stvar izbora, kad većina škola radi u dvije smjene, poneke čak u tri, kad su učenici preopterećeni, a rješenje svih tih problema nije ni na vidiku? Pripadam generacijama koje su ćirilicu obvezno učile od trećeg razreda osnovne škole. I sretna sam što je čitam bez problema.
I mislim da bi poznavanje ćirilice i današnjoj djeci jednog dana moglo dobro doći. Osim što to pismo koriste naši susjedi Srbi, a zbog čega su, zapravo, mnogi žestoko protiv nje, ne smijemo zaboraviti da je ona pismo Rusije, jednog od najvećih svjetskih gospodarstva čiji se utjecaj i potencijal ne može zanemariti. Bez poznavanja ćiriličnog pisma nema učenja ruskog jezika, bez znanja ruskog jezika, unatoč globalnom korištenju engleskog, ograničene su mogućnosti poslovanja s tom zemljom. Stoga je odgovor na pitanje treba li ćirilicu vratiti u hrvatske škole – da, ali ne kao obvezan, nego kao izborni sadržaj. Tko želi, neka je uči. Jer zaista nema razloga da se odričemo jednog od tri hrvatska pisma samo zato što njime pišu Srbi. A svi oni koji će reći da je to dovoljan razlog trebali bi znati da domoljublje nije zatiranje i negiranje hrvatske baštine, nego pošten rad u kojem ćete dati najbolje i najviše od sebe za vlastito i dobro zemlje koju toliko volite.
Glupost. Ćirilicu ne treba vraćati u škole ni kao izborni, a još manje obvezni predmet. Riječ je o pismu koje odrasla osoba vrlo brzo i jednostavno može naučiti i svatko tko to želi i kome treba može ga naučiti s interneta doslovno u jedan dan učenja. Dajte već jednom pustite tu školu u kojoj je djeci satnica ionako prevelika na miru! Ne mora se svaka ideologija odmah preko škole i djece prebijati! Te ovo, te ono... Djeci treba staviti informatiku kao obvezni predmet i organizirati mogućnost raznih slobodnih (i besplatnih!) aktivnosti, počevši od sportskih, šaha, knjižničara pa nadalje. Ne mogu vjerovati kakvih se sve luđaka nađe... Da ćirilicu... Svašta.