Da je ćirilica tek obično pismo, samo zakonska obveza, kako tvrdi milanovićevska vlast, onda ćirilične ploče u Vukovaru ne bi ni bile razbijene, niti bi napetosti glede ćirilice i dalje trajale. Ćirilica nije samo pismo niti jedino problem zakona. Ona je više od toga, simbol koji kod Hrvata izaziva otpor i traumatična sjećanja. Jer, prisutnost toga pisma pratilo je srpsku agresiju na Hrvatsku, uz nazočnost ćirilice srušen je i Vukovar. U hrvatskom kolektivnom pamćenju živa je slika četnika koji u netom okupiranom Vukovaru pod crnom zastavom arlauču što će raditi Hrvatima. Njihove prijetnje odjekivale su ispod crnoga barjaka s mrtvačkom glavom ispisanoga ćirilicom. Ćirilicom su bile pisane ne samo ratne prijetnje nego i presude. Hrvati su zbog toga i ljutiti na premijerovo patogeno tvrdoglavljenje glede uvođenja ćirilice. Ćirilica i narodnjaci prethodili su i pratili srpsku pješadiju i tenkove. Zato u hrvatskom ratnom sjećanju i jesu neodvojivi od agresije na Hrvatsku. Emocije koje stoga i danas kod Hrvata pobuđuje ćirilica i jesu najvećma gorke, traumatične i gnjevne. Pogotovo zbog Vukovara i u Vukovaru.
Oružani napad na Hrvatsku još nije bio ni počeo, a po hrvatskim cestama, ogradama i kućama, gdje god su Srbi bili većina, četnikoidi su ćirilicom ispisivali: četiri S, SAO Krajina i Ovo je Srbija. Zar su na vukovarskim kućama slične poruke bile pisane latinicom? Usprkos svemu tome, vlast Zorana Milanovića ustrajno nastavlja tupiti (kao i u slučaju Perković) na ćirilici jedino kao “zakonskoj obvezi”. Ta se, pak, “zakonska obveza” možda temelji i na nepouzdanim vukovarskim statističkim podacima. Čak i da jest broj Srba točan, što njima može toliko značiti ćirilica ako je ne prihvaćaju većinski Hrvati i ako će to Srbima onemogućavati mirni suživot? Da je u Vukovaru nakon rata provedena reintegracija samo nekoć mobiliziranih, koji nemaju ratne krivnje, a ne i ratnih dobrovoljaca koji su u ratu nad Hrvatima počinili zločine, ni naprasno uvođenje ćirilice ne bi izgledalo tako neprirodno, nasilno pa i groteskno. Tada se ne bi događalo da za okupacije silovane Vukovarke u svome gradu i danas sreću svoje nekažnjene silovatelje! Ne bi se događalo da obitelji ubijenih ne znaju gdje su žrtve zakopane!
U Hrvatskoj glede rata postoji zavjera šutnje i kod običnih Srba i kod njihovih političkih predstavnika. Već i samo pozivanje tih “profesionalnih Srba” na neke srpske povijesne osobe izaziva sumnjičavost Hrvata. Tako je, primjerice, i s nagradom “Svetozar Pribićević”.
Jedino se ne zna najbitnije, na kojega se Pribićevića misli, na ranoga ili kasnoga, žestokoga i beskrupuloznoga unitarista i ujedinitelja sa Srbijom ili kasnoga Pribićevića, partnera hrvatskoga pučkoga tribuna Stjepana Radića i protivnika beogradskog centralizma kralja Aleksandra? Istovremeno nema ni spomena velikoga austrijskoga feldmaršala Svetozara Boroevića von Bojne, možda i najvećega vojskovođe iz Prvoga svjetskoga rata, banijskoga dječačića koji je postao najvažnijim carskim časnikom, jedinim austrijskim feldmaršalom koji nije bio germanskoga podrijetla. Možda i zbog toga što je Boroević bio pravoslavac, ali politički Hrvat!? Nema ni spomena skladatelja hrvatske himne Josip(f)a Runjanina!?
Čudno je to, jer upravo su njih dvojica, povijesne ličnosti, porijeklom Srbi, a politički Hrvati, koji su značajni i za Srbe i za Hrvate, mogli biti njihova poveznica. Potisnut je i veliki znanstvenik Nikola Tesla, također značajan i za jedan i za drugi narod. Čak ako su komunistički ideolozi i izmislili krilaticu “Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom”, to je još uvijek najdojmljivija i najuspješnija definicija rodoljublja i domoljublja, prihvatljiva i Hrvatima i Srbima. Da je i s hrvatske i srpske strane bilo više promicanja takvih osoba važnih i jednome i drugome narodu, možda bi i odnos Hrvata i Srba u poratnoj Hrvatskoj mogao biti bolji i iskreniji, a ćirilica manji problem nego što jest.