- Sine, sine, znao sam da si ti veliki prevarant. Ali tvoja me je žena zbunila, ona je prava glumica, a ne ti. Ona bi mogla dobiti ulogu u bilo kojem filmu i zato sam ti povjerovao – govorio mi je Ćiro Blažević u telefonsku slušalicu, a onda je tužnim glasom, nakon što sam mu rekao da ja nisam nikakav irački nogometni menadžer koji ga je došao angažirati da vodi iračku reprezentaciju, već novinar Večernjeg lista, dodao: – Ma nije mi žao što je riječ o šali, ali tužan sam što sam sanjao da ću imati posao života i zaraditi 3 milijuna dolara.
– Bila je to skrivena kamera, Ćiro, hoćete li se ljutiti ako to objavimo?
– Ma objavi, sine, ali žao mi je što nisi menadžer...
A sve je krenulo ovako.
Krenuo bez pravog plana
Nazvao sam Ćiru i htio dogovoriti s njim sastanak u sljedećih nekoliko dana. Predstavio sam se, dakle, kao menadžer iz Iraka. Međutim, kad sam rekao tko sam i što želim, Ćiro je inzistirao da se nađemo odmah jer posao ne može čekati pa on odmah mora početi raditi. Samo pola sata nakon telefonskog razgovora našli smo se u kafiću zagrebačkog hotela Dubrovnik.
Predstavio sam se kao Ibrahim Afuli koji je prije 30 godina studirao u Hrvatskoj i već više od 20 godina radi kao nogometni menadžer. S obzirom na to da mi Ćiro nije dao manevarski prostor da razradim dobar plan i taktiku, ništa mi drugo nije preostalo nego da povedem sa sobom suprugu Ljiljanu. Uključujući se svako malo u razgovor, Ljiljana bi, svaki put kada bih ja zamuckivao, uvjerila Ćiru da je riječ o ozbiljnom poslu, a ne o šali.
– Sine, imam toliko poziva svaki dan i više ne znam kome bih vjerovao jer većina me zajebava. Vidim da ste ozbiljni ljudi i pravi menadžeri koji znaju svoj posao.
Tek što smo sjeli, a još nismo ni naručili kavu, nestrpljivi Ćiro odmah je rekao svoju cijenu.
– Znam da je irački narod u ratu i da nema novca, stoga ću im izaći ususret i uzeti samo milijun dolara godišnje. Ali u slučaju da odemo u Brazil, tražim nagradu od dva milijuna. Mislim da je to fer i korektno s moje strane. Sine, ipak sam ja najbolji svjetski trener, a uz to sam i jako popularan u islamskom svijetu. Muslimani me jako vole jer jedini sam ja stao u njihovu obranu i rekao: Zašto Amerika i Izrael mogu imati nuklearne bombe, a Iran ne? To je nepravda, sine, svi moramo biti jednaki. Kad dođem u Iran, da vidiš taj doček, sine, kao da je došao kralj. Do sada sam trenirao pet svjetskih reprezentacija: Hrvatsku, BiH, Iran, Kinu... (od uzbuđenja se nije mogao sjetiti koja je peta) ...sjetit ću se ja, sine, ali idemo dogovoriti posao. Kada krećemo na put? Što se mene tiče, možemo i sada! Malo je vremena i treba odmah početi, sine, nema tu čekanja. Nego, reci mi tko je u skupini s iračkom reprezentacijom?
Ćiro me tu zatekao pitanjem na koje nisam znao odgovoriti. I dok sam se pokušavao izvući na moj loš hrvatski jezik, Ćiro je uzeo u ruke svoj mobitel i odmah se primio posla.
– Antonio, odmah mi provjeri tko je u skupini s iračkom reprezentacijom. Evo, upravo sjedim s divnim ljudima i idem u Irak. Japan, znači, Australija, Oman... – odmah je Ćiro uzeo papir i olovku u ruke te počeo pisati i računati.
– Sine, nije dobro, igrali su dva puta doma, i to neriješeno, s Australijom i Omanom. Imaju samo dva boda. To ti, sine moj, znači da nemaju trenera, nego manekena. Ja ću motivirati igrače i sigurno idemo u Brazil. Irak ima jako dobre igrače, pratio sam ja njih. Nemamo vremena, kvalifikacije se nastavljaju. Kad potpisujemo ugovor? – upitao me Ćiro.
– Ćiro, vi znate da su u Iraku većina stanovnika muslimani, 20. srpnja počinje ramazan, a Irački je savez postavio uvjete da se svaki trener koji bude trenirao njihovu reprezentaciju, bez obzira na vjeru, mora pridržavati islamskih načela i postiti u vrijeme ramazana – napomenuo sam Ćiri.
– Nije to nikakav problem za mene. Ja ću postiti, a ako treba, prijeći ću i na islam dok budem tamo. Rodio sam se u Bosni i imam puno prijatelja muslimana pa mi, sine, to nije strano.
Naš razgovor Ćiro je shvati kao gotovu stvar jer, kako je razgovor bio često prekidan telefonskim pozivima njegovih prijatelja, odmah bi iskoristio priliku i rekao im kako ne planira ništa za godišnji odmor jer za nekoliko dana ide u Irak.
– Ćiro, molim vas nemojte me iznevjeriti. Večeras ću nazvati predsjednika iračkog nogometnog saveza i reći kako smo dogovorili sve da dođe u Hrvatsku te bi se odmah potpisao ugovor. Znam da je Hrvatska reprezentacija ostala bez trenera, da je Bilić otišao i ne bih volio da nakon ovog dogovora preuzmete ponovno hrvatsku reprezentaciju.
– Sine, nikada više u hrvatsku reprezentaciju. Iako sam ja napravio veliku stvar s reprezentacijom 1998. i osvojio 3. mjesto, za čelnike našeg saveza i za novinare to nije bilo dovoljno. Uvijek sam im bio dežurni krivac za sve. Napadali su me sa svih strana i zato sam odlučio zauvijek otići iz hrvatske reprezentacije. Ne brini se, slobodno javi predsjedniku nogometnog saveza pa neka dođe što prije u Hrvatsku.
– S obzirom na to da ste bili bolesni, u kakvoj ste sada fizičkoj formi?
– U izvrsnom sam zdravstvenom stanju. Bio mi se ukliještio živac, no operirao sam to i sada je sve okej. Sa 74 godine mogu trčati bolje od najboljih svjetskih sprintera.
S Ćirom je bilo teško razgovarati bez ometanja jer, kada mu ne bi zvonio telefon, zaustavljali su se prolaznici i pozdravljali ga, a prosjaci su znali za Ćirino meko srce te samo pružali ruku. Tu Ćiro nije oklijevao, nego bi gurnuo ruku u džep i davao ne gledajući koliko je zahvatio.
– Ćiro, pa vi ste ipak jako popularni bez obzira na to što ste mi rekli da ste dežurni krivac za sve, svi vas ovdje vole?
– Jesam, sine, pa ja sam se kandidirao i za predsjednika, ali premalo je to bilo glasova jer ljudi misle da se ja samo razumijem u nogomet i da će ih političari izvući iz teške gospodarske krize. Sine, vidiš u kojoj mi bijedi živimo danas. Da sam ja postao predsjednik Hrvatske, ne bi bilo ni siromaštva ni prosjaka.
Sad je i meni žao
Na kraju nam je Ćiro priznao da mu je u cijeloj karijeri, a trenirao je mnoge klubove i reprezentacije te osvojio mnogo titula, uz osvajanje 3. mjesta s hrvatskom reprezentacijom, najdraže razdoblje bilo kad je trenirao Dinamo, s kojim je osvojio i prvenstvo Jugoslavije 1982.
– Dinamo će mi uvijek biti u srcu. I njegove navijače obožavam iako, svaki put kad se pojavim pred njima, jedino što znaju reći jest: "Ćiro, pederu!"
Na kraju nas je Ćiro srdačno pozdravio i rekao da ćemo imati dobru proviziju nakon potpisivanja ugovora.
– Sine, ti si meni jako drag i simpatičan. Dobit ćeš proviziju veću nego što obično dobivaju menadžeri!
Iako je Ćiri žao što nisam menadžer i što je propalo tri milijuna dolara zarade, sad je i meni, nakon što mi je obećao proviziju, bilo krivo što nisam onaj za kojeg sam se predstavljao.
Ne kužim koja je poanta ovoga članka; je li to da je neki kvazi-novinarčić uspio navuči Ćiru na tanak led i napraviti budalu od njega predstavljajući se kao jedan od čelnih osoba od povjerenja iračkog nogometnog saveza ili raskrinkavanje Ćirine pohlepe i pogleda na svijet? Kaj ne može proći ni dan a da na ovim stranicama ne naletimo na neko klasično žutilo?