Čisti računi nedostižni kao Božja čestica

Premijerka Jadranka Kosor, danas prvakinja u privođenju lopova pravdi, prije pet godina pristala je na tipičnu HDZ-ovsku igru u kojoj ni do danas nije razjašnjeno koliko je točno novca potrošeno za njezinu predsjedničku kampanju. Kad je 2005. godine po Sanaderovu izboru pristala igrati ulogu Mesićeva sparing-partnera, HDZ-ova kandidatkinja tada je bila toliko po medijima da je Mesić u svom stilu bez dlake na jeziku to usporedio s iskakanjem iz paštete.

Ali to nije smetalo HDZ-u da na kraju podnese račun prema kojem je na reklamiranje J. Kosor potrošeno manje nego na Mesića! Prema tadašnjem izvještaju GONG-a i dviju agencija, kampanja za Jadranku Kosor morala je višestruko premašivati prijavljenih 6,4 milijuna kuna. Boris Mikšić, jedini kandidat koji sam plaća svoje kampanje, prijavio je pak da je potrošio 6 milijuna kuna, a on je sudjelovao samo u prvom krugu. Ovaj put najviše pitanja izazivaju donatori Milana Bandića.

Tko su oni, zašto je gotovo tristo navodno običnih ljudi isplatilo velike svote novca za Bandića, pa čak i po maksimalnih 90 tisuća kuna? Kakve su to donacije N.N. građana? Izaziva li zagrebački gradonačelnik zaista tako jake humanitarne impulse da anonimni građani daju 90 tisuća kuna samo da bi političar potekao iz stručnih službi peščeničkog partijskog komiteta zasjeo na Pantovčak?

Ovaj put i sam glavni državni odvjetnik Mladen Bajić glavom i bradom najavljuje još jednom svoje predistražne radnje, koje će se sada pozabaviti i pitanjem financija u predsjedničkoj kampanji. Ali, možda je to previše za Bajićeva pleća, na kojima već gotovo tri godine stoji teret predistrage zvane Krašograd, u kojoj do danas nije razjašnjena uloga donedavnog kandidata Bandića, njegova kompanjona Slobodana Ljubičića i ostalih aktera zamjene gradskog za seosko zemljište po istoj cijeni. Pomalo posustaje i GONG, nevladina udruga koja ima velike zasluge u uređivanju hrvatskih izbora, koja je ipak dovela barem do toga da kandidati više ne lažu u tolikoj mjeri o tome koliko su novca potrošili. Jer nije to samo pitanje golemih troškova političkih kampanja nego još više pitanje tko je te neprijavljene troškove financirao.

Ako je, primjerice, Kosoričina kampanja prije pet godina zaista stajala znatno više od prijavljenog iznosa, odakle je taj novac došao? Jesu li ti javnosti nepoznati donatori tražili nešto od vladajuće stranke nakon 2005. godine? Kandidat Nadan Vidošević, pak, u konačnom izvješću nije naveo ni jedno ime donatora iako ga na to zakon obvezuje, a objašnjava se da je to zato što su donatori čija su imena bili objavili doživjeli neugodnosti... Vlada ovih dana osniva radnu skupinu koja bi trebala konačno dobro zakonski urediti ovo pitanje.

Prema prvim informacijama, u toj radnoj skupini neće biti nitko izvan državne uprave, ni aktivisti nevladinih udruga ni stručnjaci koji su svoj prijedlog dali – uzalud – već davno. Kao da je potraga za dobrim zakonom o financiranju političkih stranaka i izbornih kampanja teška barem kao potraga za Božjom česticom...