Pomalo sam jutros, sa svojim prijateljem i kolegom Davorom Vukovićem, sjetan i tužan jer bliži se kraju naše putovanje po tajanstvenoj i predivnoj zemlji drevne civilizacije, kulture i najsrdačnijih i najgostoljubivijih ljudi koje smo ikada sreli i upoznali.
Prokrstarili smo Iranom uzduž i poprijeko. Bili smo u pustinjskom srcu te zemlje, nekoliko tisućljeća starom gradu Jazdu. Proveli smo noć uz vatru i glazbu u oazi, predavali se neviđenim ljepotama bajkovitog Isfahana i šarolikog Širaza, prepuštali se, svaki put sa sve većim povjerenjem susretljivosti ljudi koji te, bez ikakve primisli da te na bilo koji način iskoriste i na tebi zarade, uzmu pod svoje, odvedu u svoj dom, pruže ti u prolazu netom kupljeni topli kruh ili traže s tobom neku malu, tijesnu uličicu o kojoj ti je u prethodnom gradu pričala Setare, novostečena prijateljica čije ime znači zvijezda. Ta uličica u Jazdu, zapravo kratki prolaz, zove se Ašti konan. Te dvije riječi na farsiju znače ljutnja i pomirenje.
Naime, ta uličica između visokih zemljanih zidova toliko je uska da se u njoj ljudi teško mogu mimoići, a da se ne dodirnu. I zato su se u njoj dogodila mnoga pomirenja kada bi, dolazeći iz suprotnih pravaca, jedna na drugu naletjele zavađene osobe. U tom neizbježnom dodiru ljudi dobiju, a poneki i iskoriste neočekivanu priliku da se oslobode tereta zavade i ljutnje i produže dalje oslobođeni i pomireni.
Kažu da društvene mreže služe zaglupljivanju i gušenju naših mozgova i srca i čitavog svijeta površnim i bezvrijednim tričarijama. Ali sve na ovom svijetu može se koristiti i ovako i onako. Svaki alat i ruši i gradi, ovisno u čijoj je ruci. Facebook je meni, primjerice, protekla dva tjedna bio čudesan prozor u Iran. Ne, nisam fizički bio tamo, ali svakog sam jutra i večeri otvarao taj prozor, umjesto kojeg drugog portala iza kojeg smrdi svakojako smeće ili barem prije toga. Bio sam jedan od zahvalnih Davorovih prijatelja koji su svakodnevno, putujući tako skupa s njim, uživali u njegovim divnim fotografijama svakojakih perzijskih čuda i u nadahnutim i iznova u neko drugo mjesto i neke druge ljude zaljubljenim zapisima.
Nije njemu do ovakve reklame, ali navodim njegovo ime i prezime kako biste i sami mogli potražiti te slike i zapise jer mu je profil na Facebooku širom otvoren za svakoga, baš poput njegovih očiju, uma, srca i duše. Naopak je, iščašen, ružan, prestrašen i tjeskoban svijet i život ako dopustite da vam ga opisuju i tumače površni, sa svojim skrivenim i sebičnim motivima često i zlonamjerni političari i politikanti. I zato vam kažem: čitajte, gledajte, slušajte, putujte i sami upoznajte zemlje, ljude i narode. Ne dajte da vam ih opisuju i tumače ljudi bez želje, znanja i dara za pronicanje u ono što je bitno, dobro, lijepo i korisno.
Da, za putovanje nam treba i novac koji nemamo, ali to u današnje vrijeme ne može biti isprika za tapkanje u mjestu. Na raspolaganju su nam mnoga ovakva potpuno besplatna putovanja na koja nas vode ljudi pozvani i spremni da s nama dijele ono što njihove oči vide, kao i titraje vlastitog duha pred svim tim čudesnim slikama i ljudima.
Reče tako jednog dana Davoru ljubazni taksist čijoj se brizi i gostoljubivosti prepustio u Širazu: “Meni je Saadi ipak bolji od Hafiza”. Umjesto da prepričam, prepisat ću ovdje doslovce kako je tu izjavu objasnio moj duhovit splitski prijatelj: “Ako ste mislili da su Saadi i Hafiz lijevi i desni vezni iranske repke, pjevači zabavne glazbe ili zvijezde realityja na iranskoj TV, na krivom ste tragu. Da pomognem: ekvivalent tome što je moj dragi taksist i doslovno privremeni skrbnik za tih nekoliko sati izrekao, u jednom bi drugom gradu bila situacija u kojoj te taksist skupi na Rivi i usred vožnje ispali: Čujte šta ću vam reć’, svaka čast Marku Maruliću, al’ meni je Petar Hektorović draži. Ne slažu se svi moji kolege s tim, ne morate ni vi, al’ brate, on je meni vrh”.
Naime, Saadi i Hafiz ubrajaju se među tri najcjenjenija perzijska pjesnika. Treći, a po mnogima i najveći je Mevlana, poznatiji kao Rumi. Svi oni počivaju u predivnim mauzolejima u koje mnogi Iranci hodočaste kao na grobove najvećih junaka i svetaca. Provodeći prije dosta godina tjedan dana u Teheranu i ja sam se uvjerio kolika je ljubav Iranaca prema njihovim pjesnicima čije stihove znaju naizust i svako malo ih citiraju, jer ti stihovi često i na mnogo načina njima opisuju svijet, kako vanjski tako i nutarnji, i tumače kako se u njemu živi. U Širazu takav mauzolej ima Hafiz, pjesnik iz 14. stoljeća.
“Zapis o pjesnicima ne vrijedi ništa bez njihovih stihova”, napisao je u tom poglavlju svog perzijskog Facebook-putopisa Davor i dodao ove Hafizove stihove, prevevši ih baš vješto na hrvatski preko engleskog s perzijskog originala:
“Ponekad kažem pjesmi: ‘Nemam snage da iscijedim još jednu kaplju Sunca’. A pjesma se na to, umjesto odgovora, popne na stol u krčmi, zadigne suknju i namigne mi tako da se čitavo nebo na zemlju sruši.”
Zlatna je rujanska zora poznog ljeta zora nad Korčulom dok pišem i prepisujem ove retke. S bijelog kamenog balkona gostinjske kuće Samostana Anđela čuvara, u kojem časne sestre dominikanke brižno ugošćuju sudionike i goste Korčulanskog baroknog festivala, gledam Pelješki kanal. Čistim pozlaćenim nebom gospodare galebovi jedreći bez ijednog zamaha krilima na još uvijek milostivo toplom vjetru što se obrušava sa surog pelješkog vrha Svetog Ilije iznad Orebića.
Počinje ovih dana cijeđenje kaplji sunca iz plavca ubranog u vrletnim vinogradima Dingača i pošipa iz mirisne doline Čare. Cijede se ovdje ovih dana, širom Korčule i Pelješca, od Vele Luke do Stona, kaplje sunca i iz grozdova nota velikih slavnih imena poznatih baroknih glazbenih majstora. Miješaju se i susreću pripadnici mnogih naroda, razmjenjuju darove glazbe i jezika s raznih strana svijeta, nadahnuti ljepotom prirodnom i ljudskim rukama stvorenom, isklesanom i zapisanom. Kažem vam, čitajte, slušajte, putujte. Nema isprike za ostajanje i tapkanje u mjestu. Svijet je velik, a život predivan. I jedan.
..ti si pravi političar po zadatku piskaranja koje je jako opasno..