Čitanje ljudskih lica

Većina našeg razumijevanja čitanja ljudskih lica dolazi od dvojice izvrsnih znanstvenika, učitelja i njegova učenika: Silvana Tomkinsa i Paula Ekmana. Tomkins je bio učitelj. Rođen je u Philadelphiji na prijelazu prošlog stoljeća kao sin ruskog zubara. Bio je nizak, malo jači u sredini, s divljom grivom bijele kose i velikim naočalama crnih, plastičnih okvira. Učio je psihologiju na Princetonu i Rutgersu. Autor je djela "Afekt, predodžba, svjesnost" koje se sastojalo od četiri dijela, toliko teških za čitanje da su se njegovi čitatelji podijelili u dvije skupine: one koji su ga razumjeli i smatrali ga briljantnim, i one koji ga nisu razumjeli, no smatrali su da je briljantno.

Tomkins je bio legendarni govornik. Na kraju neke koktel zabave skupina ljudi u zanosu sjela bi kraj Tomkinsovih nogu, a netko bi rekao "Još jedno pitanje!", a onda bi svi tamo ostali sjediti još sat i pol, dok je Tomkins nastavio o, recimo, nekom stripu, televizijskoj emisiji, biologiji emocije, problemu s Kantom ili svom entuzijazmu o najnovijim dijetama.

Čitanje konjskih lica
Za depresije, u sredini svojih doktorskih studija na Harvardu, radio je za Sindikat konjskih utrka i bio tako uspješan da je stanovao na Gornjoj istočnoj strani Manhattana. Na stazi, gdje je satima sjedio promatrajući konje kroz dalekozor, bio je poznat kao Profesor. "Imao je sustav predviđanja na kojemu će mjestu završiti koji konj na osnovi njihova emotivna odnosa", prisjeća se Ekman. Na primjer, ako bi konj izgubio od kobile tijekom svoje prve ili druge godine i ako bi ga poslije u utrci postavili uz kobilu, bio bi uništen. (Ili nešto slično - nitko nije znao baš točno) Tomkins je vjerovao kako su lica - čak i konjska - ključna za naše emocije i motivacije.

Susret s Ekmanom
Paul Ekman je Tomkinsa upoznao početkom šezdesetih godina. Ekman je tada bio mladi tek diplomirani psiholog, a zanimalo ga je proučavanje lica. Pitao se postoje li zajednička pravila koja upravljaju izražajima ljudskih lica. Silvan Tomkins smatrao je da postoje. No, većina psihologa govorila je da ne postoje. Konvencionalna mudrost vremena mislila je kako su izrazi lica kulturološki određeni, kako se jednostavno koristimo svojim licima prema skupu naučenih društvenih konvencija.

Ekman nije znao kome bi vjerovao. Pa je putovao u Japan, Brazil, Argentinu - i do udaljenih plemena u džunglama Dalekog istoka - noseći sa sobom fotografije muškaraca i žena s različitim izrazima lica. Na njegovo čuđenje, kamo god da je išao, ljudi su mislili isto o tome što ti izrazi znače. Tomkins je bio u pravu. Nedugo nakon toga, Tomkins je došao Ekmanu u posjet u njegov laboratorij u San Francisco.

Ekman je baš istraživao film koji je snimio virolog Carleton Gajduse u udaljenim džunglama Papue Nove Gvineje. Neke od snimki prikazivale su pleme zvano South Fore, vrlo miran i prijateljski raspoložen narod. Ostatak je prikazivao Kukukuku, neprijatelje i ubojice, koji su imali homoseksualni ritual u kojemu su dječaci pred-adolescenti služili kao kurtizane starijim članovima plemena.

Homoseksualni ritual
Šest su mjeseci Ekman i njegov suradnik Wallace Friesen sortirali snimke, izdvajali ekstremne scene, fokusirali se samo na krupne planove lica, a sve to kako bi usporedili izraze tih dviju skupina. Ekman je postavio kameru. Tomkins je sjeo iza. Nije znao o kojem se plemenu radi; svi identifikacijski sadržaji bili su izbačeni. Tomkins je nastavio pažljivo gledati, motreći kroz naočale.

Na kraju, otišao je do ekrana i pokazao na lica iz plemena South Fore. Rekao je: "Ovo su dragi, nježni ljudi, vrlo popustljivi, vrlo miroljubivi". Zatim je pokazao na lica ljudi iz plemena Kukukuku. "Ova druga grupa je nasilna, a postoji i mnogo dokaza koji upućuju na homoseksualnost."

Čak i danas, trećinu stoljeća poslije, Ekman ne može prijeći preko toga što je Tomkins učinio. "Bože! Sjećam se kako sam rekao: Silvan, kako to radiš?", prisjeća se Ekman. "A on je tada otišao do ekrana i dok smo usporeno premotavali film unatrag, pokazivao određene izbočine i udubljenja, bore na licu koje je upotrijebio za donošenje svojih zaključaka. Tada sam shvatio - "Trebam raspakirati lice".

Bio je to zlatni rudnik informacija koje su svi zanemarivali. Ovaj čovjek ih je mogao vidjeti, a ako je mogao on, možda bi isto tako mogli i ostali.