Civile tukli letvama, puškama i nogama, dvojicu ubili i prerezali im grkljan, ukupno dobili 42 godine zatvora

Četvorica su, nedostupni su, jedan je navodno u SAD-u, jedan u Republici Srpskoj, a dvojica u Srbiji. Prvi put su 2019. bili u odsutnosti nepravomoćno osuđeni na ukupno 74 godine zatvora, jer su trojica dobili po 18 godina, a jedan 20 godina zatvora. No Vrhovni sud je tu presudu ukinuo smatrajući da na njih nije bio primijenjen blaži zakon, što je trebao biti, a u međuvremenu se i zakon promijenio pa istovremeno nisu mogli biti suđeni  i za ratni zločin protiv civila i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika jer su im žrtve bili zarobljeni civili. Pa su sada, na ponovljenom suđenju, opet u odsutnosti, na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno osuđeni na ukupno 42 godine zatvora zbog ratnog zločina nad civilima. Đorđe Ratković (55), Đuro Jerenić (55) i Stevo Radunović (60), su osuđeni svaki na po 10 godina zatvora, dok je Milorad Šarac (59) osuđen na 12 godina zatvora. U odnosu na jednu točku optužnice on je i oslobođen krivnje zato što sud nije mogao nedvojbeno utvrditi da je počinitelj jer nije bilo očevidaca, a jedini dokaz protiv njega bile su riječi svjedoka koji je prepričavao što je negdje čuo. Usput, sudu je u ovom kao i svom sličnim slučajevima uopće teško provjeriti gdje se optuženici nalaze i jesu li opće živi, jer Srbija ne dostavlja nikakve podatke, ne odgovara na postavljene upite i po pitanju ratnih zločina s Hrvatskom uopće ne surađuje. Prema podacima koje sud ima, vjeruje se da je Ratković u Srbiji, Jerenić u SAD-u, Šarac u Republic Srpskoj, dok se za Radunovića misli da je u Srbiji.

Njih su se četvorica teretili da su 15. rujna 1991. kao pripadnici Teritorijalne obrane Dubica zarobili  više civila hrvatske nacionalnosti te ih zatočili u prostorijama WC-a poljoprivredne zadruge u Hrvatskoj Dubici nakon čega su ih u više navrata tukli. Prema optužnici, neutvrđenog dana 1991. zarobljene civile su nasilno izveli u dvorište zadruge gdje su ih natjerali da pjevaju četničke pjesme i trče u krug po dvorištu do iznemoglosti pri čemu su ih nogama, željeznim te drvenim palicama i puškama udarali po svim dijelovima tijela. Kada zatočenici zbog zadobivenih ozljeda, batina i iznemoglosti više nisu mogli trčati  te kada su popadali na tlo, optuženici su ih gazili nogama, nakon čega je Milan Petrović, sada pokojni pripadnik TO Dubica pucao u dvojicu zarobljenika, nakon čega im je i prerezao grkljan. Potom su njihova tijela natovarili na traktorsku prikolicu, nakon čega su dvojici preživjelih zarobljenika naredili da legnu na mrtva tijela. Potom su Petrović i Šarac kola odvezli do mosta na rijeci Uni, gdje su tijela ubijenih bacili u rijeku, a preživjele zarobljenike su vratili u prostorije poljoprivredne zadruge.

U drugoj točci optužnice Šarac se teretio da je s još dva pripadnika TO Dubica, neutvrđenog dana u rujnu 1991. dvojicu ranjenih hrvatskih civila, koji su dovedeni u ambulantu u Hrvatskoj Dubici radi pružanja pomoći, izveli na prostor ispred ambulante, vezali žicom, izudarali ih, na njih nabacali automobilske gume i potom ih žive zapalili, i tako ih usmrtili.

Tamara Pleše, predsjednica sudskog vijeća zagrebačkog Županijskog suda, u odnosu na oslobađajući dio nepravomoćne presude, kazala je da iskaz svjedoka koji je negdje čuo da je Šarac bio počinitelj odioznog zločina, nije bilo dovoljno za osuđujuću presudu. - Nakon iscrpnog dokaznog postupka, nije bilo moguće sa sigurnošću utvrdi da je optuženik počinio to za što se teretio jer nije bilo očevidaca. Što se tiče osuđujućeg djela presude, nije bilo sporno da je petero civila bilo zatvoreno u WC-u, a nesporno je bilo i da su svi bili izvedeni i maltretirani te da su dvojica i ubijena. Njihova tijela su kasnije nađena i obdukcijom su utvrđeni prijelomi, rane od hitaca i tome slično. Zarobljenici koji su preživjeli su u svojim iskazima opisivali i to više puta što i kako se dogodilo, a njihove iskaze su potvrdili i neki svjedoci koji su bili članovi TO. Optuženicima je jedino olakotno, to što su prema dostupnim podacima neosuđivani, a otegotnim im je bilo težina djela i način na koji je počinjeno, kao i društvena neprihvatljivost tog čina jer su žrtve bili  civili zarobljeni tijekom ratnih djelovanja - kazala je u obrazloženju presude sutkinja Pleše. 

GALERIJA Smaknuća, sumnjive tragedije i kletve... Hrvatski otok skriva mračne tajne, ovdje nitko ne smije prespavati