Civilne udruge ukinule bi novac za Crkvu, a same dobivaju puno veći iznos

U povodu izlaska knjige “Katolička crkva, vjerske zajednice i hrvatski pravni sustav”, koja predstavlja prvu sveobuhvatnu pravnu analizu odnosa države i Crkve te prvu sistematizaciju pravnih pravila koja uređuju odnose države i Crkve nakon gotovo 100 godina, razgovarali smo s Franom Staničićem, izvanrednim profesorom s Katedre za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji je tu knjigu napisao zajedno s profesorom Markom Petrakom, jednim od najboljih poznavatelja kanonskog prava.

U knjizi ističete da je Hrvatska po Ustavu odvojena od Crkve, ali i da se kod nas ne može govoriti o sekularizmu na francuski način, koji zagovaraju kritičari, jer vjerske zajednice po Ustavu uživaju zaštitu i pomoć države?

Ponajprije moram zahvaliti svom suatoru, prof. Petraku, koji je zasigurno najvrsniji poznavatelj kanonskog prava među laicima. Naša nit vodilja pri pisanju knjige bila je analizirati temeljne aspekte odnosa pravnog sustava spram vjerskih zajednica u našem, hrvatskom, kontekstu. Stoga posebno treba istaknuti kako svaka država stvara svoj odnos prema religiji. Francuski je način gotovo unikatan, zadan povijesnim nasljeđem i graniči s diskriminacijom religije, posebno u javnoj sferi. Njegovo zazivanje kod nas smatram ideološkim zastranjenjem, jer Hrvatska je odabrala drukčiji put, u kojemu, kao i većina europskih država, gradi odnos kooperacije s vjerskim zajednicama i ne isključuje religiju iz javne sfere.

I u bivšoj državi bila je zajamčena sloboda vjeroispovijesti, ali u crkvu nisu slobodno mogli ići članovi Partije i oni koji su radili u državnoj i javnoj službi, pa su mnogi vjerske obrede imali u tajnosti. Je li tako bilo i u vašoj rodnoj Baškoj Vodi?

Jugoslavija je prema religiji bila tolerantna na papiru. U stvarnosti su vjerske zajednice bile progonjene, posebno do 1966. godine. Sloboda vjeroispovijesti, koja jest bila pravno proklamirana, nije postojala za široke slojeve društva – paradoksalno, posebno za one koji su bili u Partiji. U osnovi privilegirani položaj u jednom je aspektu bio i negacija određenih temeljnih sloboda te su ga neki upravo zbog toga odbijali. Dodatno, javno deklariranje vjernikom dovodilo je do raznih problema za takve osobe. Što se mog rodnog kraja tiče, odnosno bivše općine Makarska, trebate znati da je „pravovjernost“ režimu u manjim sredinama često morala biti puno snažnija nego u većim sredinama te ju je trebalo i više pokazivati. Ta je činjenica snažno utjecala na moju obitelj te nikako ne razumijem one koji u komunističkoj Jugoslaviji ne vide totalitarizam na djelu, odnosno koji ne razumiju da je društvo bilo raslojeno na privilegiranu partijsku kastu i na „ostale“, koji su strepili za društveni status, zaposlenje, da će im biti oduzeta određena građanska prava ili da će završiti u zatvoru zbog izgovorene ili napisane riječi.

Kada Crkva javno istupa o nekim socijalnim i društvenim temama, to se shvaća kao uplitanje u sekularne stvari. Koja su to državna pitanja u koje Crkva ne bi smjela ulaziti, a što političari ne bi smjeli spočitavati Crkvi da obje strane zadrže autonomiju?

Načelno, ne vidim temu o kojoj Crkva ne bi smjela javno istupati. Naravno, s mjerom i odgovornošću za izrečeno. Klericima je zabranjeno aktivno sudjelovanje u politici iako su u našoj bliskoj prošlosti postojali slučajevi kad je to pravilo kršeno. Razmjena mišljenja nikako ne može biti zadiranje u autonomiju ni države ni Crkve. Međutim, zadiranje bi bilo kad bi, recimo, država pokušavala utjecati na ustrojstvo i imenovanja u Crkvi. Slično vrijedi i za Crkvu. Prema tome, mislim da su kritike postupaka države i Crkve legitimne.

Europska konvencija o temeljnim pravima i slobodama jamči slobodu vjeroispovijesti, ali i slobodu mišljenja i savjesti. No, česte su polemike o slobodi mišljenja i savjesti. Kada se ta dva prava mogu ograničiti? Može li se ograničiti prigovor savjesti na pobačaj u državnoj bolnici ili odbiti zaposlenje ginekologu koji ne želi raditi abortus, osobito ako nema drugih liječnika koji ga rade?

Svaki liječnik ima pravo na prigovor savjesti i zbog njega ne smije snositi nikakve posljedice. Izvođenje pobačaja nije obveza nijednog liječnika koji ga ne želi činiti niti ga se na to smije prisiljavati. Država treba osigurati dostupnost tog zahvata dok je god pravno dopušten. Općenito govoreći, pravo mišljenja i savjesti te pravo na slobodu vjeroispovijesti ubrajaju se u prava koja se prema našem Ustavu ne mogu ograničiti čak ni u stanjima nužde.

U knjizi navodite da je iz proračuna od 2007. do 2018. Crkvi temeljem Vatikanskih ugovora isplaćeno 4,3 milijarde kuna odnosno 292 milijuna kuna godišnje, no i da se iz proračuna financiraju sve druge vjerske zajednice koje imaju ugovor s državom. Treba li revidirati Vatikanske ugovore i koji bi bio prihvatljiv model financiranja Crkve te u kojem iznosu država još nije obeštetila Crkvu za nekoć oduzetu imovinu?

O takvoj reviziji možemo govoriti tek nakon detaljne analize njihove primjene, koja zasad nije provedena. Osobno sam stava da ona nije potrebna, s tim da se može raspravljati o tome je li Hrvatska izabrala idealan model rješavanja odnosa s Crkvom. Naš model nije nešto što nigdje ne postoji, iako je komparativno češći način financiranja iz poreza onih koji optiraju za to da određeni dio njihovih poreza idu za vjerske zajednice. Što se tiče obeštećenja Crkve za oduzetu imovinu, riječ je o dugotrajnom procesu koji nije uznapredovao. U Crkvi smatraju da je vraćen ili nadoknađen samo mali dio nekoć oduzete imovine te je ta činjenica svakako bila bitan faktor i pri odlučivanju da će se Crkva financirati iz proračuna. Ne smije se ispustiti iz vida da se, sukladno potpisanim ugovorima s Republikom Hrvatskom, još 19 vjerskih zajednica financira iz proračuna po sličnom modelu kao i Katolička crkva, o čemu se rijetko govori.

Ako bi se prihvatio španjolski ili talijanski model u kojem svaki porezni obveznik bira hoće li dio poreza na dohodak dati Crkvi ili za kulturne, karitativne i neke druge potrebe, znači li to da bi recimo kultura i nevladine udruge mogle ostati bez sigurnog financiranja s obzirom na broj deklariranih kršćana?

Načelno bi to tako moglo biti kad bi svi deklarirani vjernici u RH, a to je oko 92 posto stanovništva, optirali financirati svoju vjersku zajednicu, što bi kod većine vjerojatno bio logičan izbor. Ne smije se zanemariti činjenica da udruge civilnog društva dobivaju, izravno iz proračuna, više od milijardu kuna godišnje. To je bitno veći iznos od onog koji godišnje dobivaju sve vjerske zajednice zajedno. A često se baš udruge civilnog društva zalažu za ukidanje proračunskog financiranja Crkve. Smatram to licemjernim.

Brine li se Katolička crkva dovoljno za sve potrebite građane, to više što joj je zajamčena financijska sigurnost, a veliki broj građana živi u siromaštvu?

Istina, ta se paralela može povući i s političkim elitama. Zasigurno se Crkvi mogu uputiti određene kritike u tom pogledu. Ona čini jako puno za potrebite, što svakome objektivnom ne bi trebalo biti sporno, no sigurno je da bi mogla činiti i više za ugrožene skupine u društvu.

Ustavnopravni stručnjaci kažu kako nema zapreka da Ustavni sud ne prihvati zabranu ili ograničenje rada nedjeljom u djelatnostima gdje taj rad nije nužan kako bi se zaštitili zdravlje radnika i obitelj, koja je pod posebnom zaštitom države, a vi ističete i da je Ustavni sud derogirao međunarodni ugovor s Vatikanom, u kojem piše da je nedjelja neradni dan?

Ne samo taj ugovor nego i još jedan međunarodni ugovor kojemu je RH stranka – Konvenciju 106 Međunarodne organizacije rada iz 1957. koja propisuje da će se pri određivanju tjednog odmora on podudarati s danom u tjednu koji je prema tradiciji ili običajima te zemlje ili okruga određen kao dan odmora. Ugovor o pravnim pitanjima sa Svetom Stolicom izrijekom propisuje da je nedjelja neradni dan. Ustavni je sud de facto suspendirao članak 9. Ugovora o pravnim pitanjima (u dijelu u kojem se navodi da je nedjelja neradni dan), mimo izričite ustavne odredbe da se odredbe međunarodnog ugovora mogu mijenjati ili ukidati samo na način koji je njime predviđen ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

Vjeronauk ili religijsku kulturu imaju sve zemlje EU osim Slovenije i Francuske, no problem je to što kod nas u osnovnoj školi nema alternative vjeronauku, zbog čega su česti prijepori u društvu?

U Europi ne postoji, kao sporno, pitanje vjeronauka u javnim školama. To je naša specifičnost koja proizlazi isključivo iz ideoloških razloga. Vjeronauk u javnim školama nije obvezan i njegovo odvijanje ne krši ničija prava. Ipak, nužno je osmisliti alternativu vjeronauku u osnovnim školama, jer u srednjim školama ona postoji. No, to je povezano s financijskim izdacima i logističkim problemima u školama, što je jedini razlog zbog kojeg alternativa dosad nije uvedena.