Cjelodnevna je škola modernija i svrsishodnija, zašto onda toliko otpora?

Od pobune dijela roditelja koji ne žele da im djeca ostaju dulje u školi do pobune nastavnika, učitelja i profesora koji, između ostalog, naglašavaju da je većini učenika potrebno osigurati vlastiti prostor za učenje kod kuće, a ne u školi, kako bi se mogli kvalitetno pripremiti za usvajanje znanja i izvršavanje školskih obveza, do onih koji upozoravaju da novonajavljenu cjelodnevnu školu djeca s teškoćama nikako neće moći izdržati. Nije se nastavnicima, profesorima ni učiteljima svidjela ni ideja da će zbog dulje satnice u školi biti dulje angažirani, pa među zamjerkama navode i da neposredni rad s djecom ne mogu obavljati sami kako je predloženo u novom programu jer to, ističu, ne vodi kvalitetnom i psihički odgovornom radu. Istovremeno se bune i na ideju da se učiteljima u razrednoj nastavi, u četvrtom razredu, s popisa obveza oduzme tjelesni i kao predmet prepusti kineziolozima jer takav potez, kažu, direktan je udar na stručnost učitelja.

Iako podržavaju ideju da ih se dodatno plati za svaki angažman u radu cjelodnevne škole, nastavnici, učitelji i profesori nezadovoljni su iznosom koji mjesečno može doseći i 25 posto povećanja, jer je, kažu, takvo povećanje plaće sramotno i danas mogu više zaraditi prekovremenim radom ili zamjenama. Među cijelom listom zamjerki dio nastavnika i profesora ističe i satnicu informatike predloženu u programu cjelodnevne škole. Sve su to nastavnici, profesori, roditelji i stručni suradnici već ispisali u komentarima javnog savjetovanja otkako je nedavno najavljeno uvođenje cjelodnevne škole u hrvatski osnovnoškolski sustav.

A uvođenje cjelodnevne škole značajna je ili bi trebala biti značajna promjena u paradigmi i načinu poučavanja koja će izmijeniti hrvatsko osnovno školstvo, koja bi između ostalog trebala omogućiti svim učenicima jednake šanse bez opterećivanja roditelja da svojoj djeci osiguraju instrukcije ili ih sami poduče onome što su trebali svladati na nastavi. Promjena koja konačno u hrvatskim osnovnim školama definira matematičku, čitalačku i prirodoslovnu pismenost kao temelje svog obrazovnog sustava – ponovno nailazi na otpor. Onaj klasični – otpor sustava koji pritom ne definira niti daje nove prijedloge izmjene obrazovnog sustava koji se, naročito u osnovnoj školi u predmetnoj nastavi, bazira i egzistira na poplavi odlikaša koji to nisu, a da pritom baš nitko ne snosi nikakvu odgovornost za to.

Tim više otpor je gotovo pa ironičan jer sve dosadašnje izmjene uvedene u škole s promijenjenim kurikulumima i zahtjevima za usvajanje ishoda, neovisno tko ih radio i predlagao u njihovom političkom kontekstu, nisu izbrisane niti poništene u prijedlogu cjelodnevne škole. Dapače, bile su priprema, podloga i sastavni dio za ove ključne i konačne izmjene. Između ostalog, cjelodnevna škola znači i promjenu sve školske infrastrukture na području cijele države koje lokalne zajednice nisu niti će ikada biti u stanju osigurati svim učenicima. No sam spomen cjelodnevne škole ježe se neki roditelji, ali i sami dionici sustava, a pogotovo se nakostriješe kada se netko usudi izjaviti da su naša djeca od sve ostale europske djece najkraće u školi, da imaju najmanju satnicu, da slabo usvajaju gradivo i da baš zato postižu loše rezultate na svim vanjskim testiranjima. Štoviše, naša djeca u školama, neovisno o tome pohađaju li školu u velikom ili malom gradu, usvajaju tek osnovna znanja, a na vrata srednjih škola masovno dolaze s odličnim uspjehom koji ne prati ni osnovno znanje. I tako se Hrvatska u obrazovnom smislu godinama vrti u krug.

Roditelji se ljute na spomen dulje satnice koja bi u cjelodnevnoj nastavi u onom obveznom dijelu, u kojem moraju sudjelovati sva djeca, trebala trajati najkasnije do 15 sati, iako je to nerijetko i danas satnica s kojom se u školi suočavaju brojni učenici i u koju nije uključeno vrijeme koje moraju posvetiti domaćim zadaćama i učenju kod kuće. U cjelodnevnoj školi današnji koncept domaće zadaće napušta se jer bi učenici sve svoje obveze trebali odraditi u školi, a pritom bi uz sebe imali stručne osobe koje im mogu i trebaju, ako nisu razumjeli, gradivo pojasniti ili ih pak motivirati ako pokažu interes za određenu temu, predmet ili područje. Dakle, sve ono što je oduvijek bilo u opisu posla baš svakog nastavnika, učitelja i profesora, a nerijetko se u praksi prepuštalo učenicima, pa i njihovim roditeljima.

Nastava u cjelodnevnoj školi koncipirana je kroz četiri odgojno-obrazovna programa. Prvi dio je takozvani A1 program, odnosno program redovne nastave. Baš kao i sada, podijeljena je na predmete, s obvezama učenika i nastavnika za praćenje usvojenih kurikuluma. Drugi dio je takozvani A2 program, odnosno program potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja. To je slično dopunskoj i dodatnoj nastavi koja danas nije redovno organizirana u svim školama, nije ni obveza, a sada će postati sastavni dio obrazovanja. Dakle, profesori će morati raditi s djecom kako bi bili sigurni da su usvojila gradivo za vrijeme A1 programa. U cjelodnevnoj školi A1 i A2 program obvezni su za sve učenike i svaki će se dan primjenjivati u nastavi koja će u obveznom dijelu trajati do najkasnije 15 sati. Treći i četvrti program izborni su programi – B1 su izvannastavne, a B2 izvanškolske aktivnosti na koje učenik može i ne mora ići, kao što i nastavnik može i ne mora sudjelovati u radu B2 programa. Ta dva programa na raspolaganju su učenicima od 15 do najkasnije 17 sati pa će upravo o odabiru djeteta koje sudjeluje na dodatnim aktivnostima ovisiti i koliko će ukupno sati boraviti u školi.

– A2 program je svojevrsni program ponavljanja gradiva, ali i program rada s darovitom djecom. Ako je, primjerice, učenik imao nešto u A1 taj dan ili prethodnih dana i nešto nije shvatio, to je vrijeme da se s njim sve dodatno prođe, pojasni, provježba. Sustav je predviđen fleksibilno pa omogućuje da se formiraju grupe. Da se, primjerice, iz dva razreda spoje napredniji i s njima se radi dodatno, ali i da se s onima koji nisu razumjeli radi na shvaćanju gradiva. To je sve što je do sada funkcioniralo kroz model dopunske i dodatne nastave, samo je sada targetirano da sva djeca sudjeluju u tom sustavu podrške, a dosad nije bilo tako. S djecom će u A2 programu raditi njihovi nastavnici koji poznaju razred i učenike, poznaju djecu, znaju kakvo je njihovo znanje ili usvojenost gradiva. Koncept je definiran na način da podrška u razrednoj nastavi traje šest sati tjedno, a u predmetnoj nastavi pet sati tjedno od čega smo definirali da je 75 posto od ukupnog fonda sati u tri područja u kojima smo prepoznali potrebu, a to su matematička, čitalačka i prirodoslovna pismenost – pojasnio je koncept, ali i veću zaduženost profesora zbog koje se bune Stipe Mamić, državni tajnik u Ministarstvu obrazovanja.

Drugim riječima u Programu A2, odnosno programu potpomognutog učenja, učitelji pružaju učenicima povratne informacije o procesu, stupnju i kvaliteti rada koje su primarno u funkciji procesa usvajanja znanja i stjecanja vještina, a ne u funkciji zadovoljavanja potreba formalnog ocjenjivanja. Kako je jednim dijelom cjelodnevna škola organizirana zbog učenika, drugim dijelom organizirana je i zbog samih nastavnika. Naime, u ovoj školskoj godini osnovnu školu pohađa ukupno 309.418 učenika u 19.063 razredna odjela, a s njima trenutačno u sustavu rade 34.773 učitelja, 3031 stručni suradnik, kao i 12.849 administrativno-tehničkih i pomoćnih radnika.

– Društveni i profesionalni status učitelja, stručnih suradnika i ravnatelja osnovnih škola strateški je prioritet koji je potrebno stalno i sustavno unapređivati. Model rada osnovne škole kao cjelodnevne škole nizom osmišljenih promjena i aktivnosti predstavlja jedinstven i značajan iskorak kojim se odgovara na niz pitanja povezanih sa zaposlenima u školama. U središtu stoji izazov modernizacije sustava inicijalnoga profesionalnog obrazovanja te njegova usklađivanja sa sustavom profesionalnog cjeloživotnog razvoja i usavršavanja. Osmišljene promjene jasno i izravno vode poboljšanju društvenog statusa učitelja kao jednom od ciljeva cjelodnevne osnovne škole. Cjelodnevna škola cilja pružiti dodatnu profesionalnu slobodu učiteljima u radu kroz koju će koristiti brojne mogućnosti povećanja vlastite autonomije i kreativnosti. U ukupnom vremenskom opterećenju neposrednim odgojno-obrazovnim radom, koje je u okvirima vremenskog opterećenja današnjeg prosječnog europskog učitelja, model cjelodnevne škole primarno je usmjeren na jasno konceptualno određenje pojedinih učiteljskih aktivnosti. Uvođenjem modela dodataka na plaću dodatno se naglašavaju pojedine učiteljske aktivnosti – poručio je ministar obrazovanja Radovan Fuchs najavljujući kompletnu promjenu u osnovnim školama.

Naime, u cjelodnevnoj školi svi nastavnici, učitelji i profesori dobit će fiksni mjesečni dodatak na osnovnu plaću od 4,5 posto mjesečno, a ukupni dodatak na plaću može doseći i 25 posto mjesečno. To će za one nastavnike koji već od jeseni budu provodili eksperimentalni dio cjelodnevne škole značiti da u idućem četverogodišnjem programu mogu zaraditi neto iznos od 14.342 eura više nego što su zarađivali do sada. Nakon četiri godine cjelodnevna škola trebala bi biti uvedena u cijeloj Hrvatskoj, stoga je to razdoblje od četiri godine ostavljeno za ulaganje, dogradnju i izgradnju škola diljem zemlje, za što je u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti osigurano 862,6 milijuna eura.

Uz navedeni iznos, a kroz program konkurentnost i kohezija, osigurano je dodatnih 144 milijuna eura za prilagodbu jednosmjenskih škola za provedbu cjelodnevne škole, i to za osiguravanje adekvatnih kuhinja, blagovaonica i opremljenosti, kao i iznos od 495 milijuna eura isključivo namijenjenih za izgradnju školskih dvorana za sve one škole koje ih trenutačno nemaju. Kuhinje i blagovaonice jedan su od preduvjeta za škole koje će se prijaviti za eksperimentalnu provedbu uz uvjet da već sada imaju organiziranu nastavu u jednoj smjeni. Sve zato što se u cjelodnevnoj školi učenicima uz doručak servira i ručak – točnije topli obrok. Prema prvom planu, učenici nižih razreda doručak će imati nakon prvog, a stariji učenici nakon drugog sata, dok će im ručak biti serviran oko podneva i 13 sati ovisno, naravno, o rasporedu koji organizira škola. Za ručak će svi učenici, neovisno o tome koji razred pohađaju, imati 40 minuta vremena. U cjelodnevnoj školi mijenja se koncept odmora – oni postaju duži i učestaliji za sve učenike. Mali odmori tako više neće trajati pet, nego deset minuta, a prije nego što će učenicima biti serviran ručan uz male odmore imat će i potpuno novi koncept rekreacijskog odmora na kojem bi ih u školi trebali motivirati na različite fizičke aktivnosti. Takav odmor za učenike će trajati 25 minuta.

Što se tiče samih predmeta u cjelodnevnoj školi, svim učenicima od prvog do osmog razreda povećava se satnica hrvatskog jezika, i to za jedan sat tjedno kao i satnica matematike. Od prvog do četvrtog razreda uvećava se i satnica likovne i glazbene kulture, a učenicima četvrtog razreda za jedan sat tjedno uvećava se i satnica tjelesnog. Za sve učenike od I. do VI. razreda uvodi se prirodoslovlje, što znači da gube dosadašnje predmete priroda i društvo te priroda, a novi predmet koji će dobiti slušat će dva sata tjedno. Prirodoslovlje će učenici imati do VII. razreda kada dobivaju fiziku, kemiju i biologiju kao zasebne predmete. Učenici od I. do IV. razreda uz prirodoslovlje dobivaju u cjelodnevnoj školi i predmet koji nosi naziv društvo i zajednica koji će imati jednom tjedno. Jednom tjedno ti mlađi učenici dobit će i predmet koji se zove praktične vještine, na kojem će učiti kako, primjerice, promijeniti gumu na biciklu, napraviti kućicu za ptice, ali i promijeniti žarulju kao i koristiti kućanske uređaje i kako u kućanstvu napraviti sitne popravke. Taj će predmet izgubiti kada uđu u V. razred, a naučeno gradivo nastavljaju primjenjivati kroz povećanu satnicu tehničkog. Učenici koji ne idu ili ne žele više ići na vjeronauk morat će onda obvezno upisati predmet svijet i ja koji, kad izaberu u I., slušaju do kraja VIII. razreda. Za izvođenje nastavnog predmeta svijet i ja (program A1) škola može zadužiti sve učitelje predmetne nastave do ispunjenja pune norme i pune plaće.

– Taj predmet nije sadržajna, nego primarno organizacijska alternativa vjeronauku. Dakle, djeca koja ne upisuju vjeronauk upisuju se na predmet svijet i ja – poručuju iz Ministarstva obrazovanja. U četvrtom razredu za sve se učenike uvodi obvezni drugi strani jezik. U petom razredu satnica nastavnog predmeta geografije povećana je za 0,5 nastavnih sati na tjedan, odnosno s dosadašnjih jednog i pol nastavnog sata na dva nastavna sata tjedno. Informatika postaje obvezni predmet kroz sve godine osnovnoškolskog obrazovanja i u cjelodnevnoj školi kroz sve razrede učit će se jedan sat tjedno. Upravo to bio je razlog zbog pobune nastavnika informatike koji su poručili da u toj maloj satnici nije moguće ostvariti sve ishode. Naime, do sada je u školama informatika bila obvezna u petom i šestom razredu i u ta se dva razreda učila dva sata tjedno. Nerijetko se događalo da učenici koji, primjerice, u IV. razredu izaberu informatiku kao izborni predmet u V. razredu iznova uče ono što su već svladali u izbornom predmetu, a sada se konačno taj predmet uvodi u sve godine školovanja. Između ostalog, informatika je dio i međupredmetnog sadržaja koji je također obuhvaćen u cjelodnevnoj nastavi. Informatika u godini kada je u školama postala obveza u petom i šestom razredu nije mogla biti obvezna i u VII. i u VIII. razredu jer u tadašnjoj satnici tih razreda nije bilo mjesta – drugim riječima nije se mogla uvesti jer bi se tada morala umanjiti satnica vjeronauka, a na hrvatskoj političkoj sceni vjeronauk nije pitanje koje se propituje.

– Kurikulumi međupredmetnih tema izvode se međupredmetno u okviru svih nastavnih predmeta i sata razrednog odjela. Realizacija odgojno-obrazovnih očekivanja svih međupredmetnih tema obavezna je u svim razredima, a za to se koriste sati planirani za pojedine nastavne predmete i sat razrednog odjela – poručuju iz Ministarstva obrazovanja.

Ukupno, svi učitelji razredne nastave u cjelodnevnoj školi izvode 24,5 nastavnih sati neposrednog odgojno-obrazovnog rada – 18 sati unutar A1 za sve učenike, 4,5 sati unutar A2 programa i 2 sata unutar A1 ili A2 samo za dio učenika te 1 nastavni sat razrednika. Točnije 25,5 nastavnih sati na tjedan kao obavezno tjedno radno opterećenje učitelja razredne nastave. Dio radnog opterećenja koji se odnosi na sat razrednika uvećava svim učiteljima razredne nastave osnovnu plaću za dodatnih 2,5 posto na mjesec. S druge strane, maksimalno tjedno radno opterećenje učitelja predmetne nastave programom A1 i A2 kreće se od 20 do 28 nastavnih sati. Tjedno radno opterećenje učitelja predmetne nastave aktivnostima unutar programa potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja, dakle programa A2, može biti maksimalno šest nastavnih sati. Kod predmetnih učitelja tih šest nastavnih sati na tjedan programa A2 može uključivati rad sa svim učenicima (u okviru propisanog broja od pet sati obaveznog programa A2 za sve učenike u predmetnoj nastavi), kao i rad s dijelom učenika (u okviru raspoloživa dva izborna sata programa A2 za učenike u predmetnoj nastavi).

U samoj cjelodnevnoj školi mijenjaju se i obveze ravnatelja koji će biti dužni, bez isprike i odgode organizirati funkcioniranje i primjenu novog koncepta, naročito u njegovoj eksperimentalnoj fazi. Upravo zbog toga i oni će dobiti povećanje plaće – 25 posto više nego što primaju sada. Cjelokupni proces posebno je važno pripremiti za razrednu nastavu, naročito za najmlađe učenike jer djeca iz dječjeg vrtića ulaze u svijet školskog učenja koje se razlikuje u pristupu djetetovu učenju.

– Potrebno im je ponuditi okruženje koje je u isto vrijeme prostor za igru i druženje i prostor za učenje s novim zadacima i izazovima, a na koje se učenici te dobi mogu brzo prilagoditi i prihvatiti ga s interesom i spremnošću za sudjelovanje. Sve većim integriranjem sustava ranog predškolskog odgoja i obrazovanja i sustava osnovnih škola taj će se cilj lakše ostvarivati. Aktivnosti programa A2 u razrednoj nastavi temelje se na prevladavajućem učenju kroz igru te likovnom i umjetničkom izražavanju učenika. Gdje god je to moguće, unutar cjelodnevne škole naglasak se mora staviti na učenje kojim se integrira fizička aktivnost i pokret. Aktivnosti programa vode jasnom učenju učenika, ali i povećanju njihove fizičke aktivnosti, vježbanju i korištenja različitih oblika pokreta kroz koje se poboljšavaju motoričke vještine, unapređuje koordinacija te naglašava mogućnost izražavanja vlastitih osjećaja tjelesnim pokretima. Učitelji razredne nastave u ostvarenju postavljenih očekivanja imaju znatnu slobodu i fleksibilnost u programiranju odgojno-obrazovnog rada, lišeni su nekih dosadašnjih ograničenja – poručuju iz Ministarstva obrazovanja.