Odbijanje cijepljenja djeteta ne može biti generalno pravo roditelja, ali Ustavni sud ne isključuje mogućnost da se u svakom pojedinom slučaju kad je to medicinski opravdano to pravo može sudski priznati.
Tako svojedobno otac nije prekršajno kažnjen sa 2000 kuna iako je odbio obvezno cijepljenje djeteta protiv MoPaRu-a jer su dokazane kontraindikacije zakonit razlog za odbijanje cjepiva. Ali, na ovom stupnju razvoja zdravstva, obrazovanja i čitavog društva, ustavni suci uskraćivanje prava na obrazovanje neimuniziranoj djeci ne mogu dovesti u vezu sa zabranom diskriminacije. Jer, obvezna imunizacija isključivo je stručno, medicinsko pitanje.
S obzirom na relevantne odluke Europskog suda i odnos Konvencije o pravima djeteta prema preventivnoj zdravstvenoj zaštiti, ni od tog suda ne treba očekivati drugačiji stav. Jer, kako je to efektno naše Ministarstvo zdravlja komentiralo, pravo djeteta na zdravlje iznad je prava roditelja na (pogrešan) izbor. Ali, nadajmo se, i iznad prava države na (pogrešan) izbor, kako se to pokazalo s cjepivom protiv svinjske gripe.
Pravno pitanje na koje ustavni sud nije dao odgovor, tko potpisuje obavješteni pristanak za cijepljenje djeteta čiji se roditelji ne slažu sa cijepljenjem, da li je to onaj tko je podneo ustavnu tužbu, pretpostavljam ministar Ostojić ili predsjednica Ustavnog suda. Ovo je nesavladiva pravna preprekaovoj odluci Ustavnog suda jer prema hrvatskom zakonodavstvu obavješteni pristanak mora biti potpisan jer se radi o invazivnom medicinskom postupku sa oko 25 mogućih komplikacija. Obavješteni pristanak ne može potpisati roditelj pod prijetnjom sankcija, znači potpisati će ministar zdravlja ili predsjednica ustavnog suda koji se sa cijepljenjem slažu. Ili će biti ukinut obavješteni pristanak za cjepiva što je kršenje prava pacijenata.