Cjepivo za paranoju roditelja je razumljiva komunikacija

Rasprava o opasnosti cjepiva nije nova, postoji od trenutka kad su obavezna cjepiva uvedena. Samo prošle godine, jedno od deset djece nije dobilo bazična cjepiva protiv opasnih bolesti poput ospica, difterije i tetanusa, prema izvještajima Unicefa, a od preporučenih 95 posto cijepljene populacije za sprječavanje širenja epidemije, statistika pokazuje poraznih 86 posto na svjetskoj razini.

S rastom javne rasprave na društvenim mrežama, dezinformacija u alternativnim medijima i dijeljenjem polovičnih informacija roditelja koji vide kauzalne veze između cjepiva i nekih oboljenja, paranoja je prevladala znanost. Dok je i dalje većina slučajeva oboljelih zabilježena u siromašnijim zemljama, pogotovo onima u konfliktu, visokorazvijene zemlje vode specifičnu borbu.

Tako je Svjetska zdravstvena organizacija u deset najvećih prijetnji globalnom zdravlju stavila upravo oklijevanje oko cjepiva. Dakle, gorući problem čak nisu ekstremni i glasni protivnici cjepiva, već grupacija onih koji o tome ne pričaju ali oklijevaju cijepiti djecu odgađajući ili smanjujući broj cjepiva. Većina njih neće o svojim brigama govoriti javno, zbog stigme za dijete ili straha od nerazumijevanja okoline.

Zapravo na pisanje ovog članka potaknula me majka jedne od mojih prijateljica čija mlađa kćer ima autizam. U vrlo neformalnom razgovoru rekla je da zna da je za to krivo cjepivo jer su promjene u ponašanju, citiram, inače veselog djeteta, nastupile nakon cjepiva.

Nakon opreznog pitanja o znanstvenoj utemeljenosti takve korelacije dobila sam odgovor protiv kojeg se teško boriti – majka poznaje svoje dijete i zna kad se dogodi promjena.

Mogu zamisliti da iskustvo razgovora s takvom, inače vrlo brižnom, nježnom i obrazovanom majkom, može imati utjecaja na ostale roditelje.

Problem je dakle u komunikaciji. Roditelji će reći da do informacija ne mogu doći jer su nejasne i u njihovoj kakofoniji je teško razlučiti što je ispravno, a što ne.

Na općoj javnosti i nije da evaluira recenzije i statističke uzorke svakog znanstvenog članka.

Upravo zato je – sad potpuno otpisani tekst nadriliječnika Andrewa Wakefielda koji je prvi, netočno i fabricirano, dokazao povezanost cjepiva protiv ospica i autizma – izazvao potpunu paranoju.

Da nismo uvijek u crnoj statistici, govori podatak da je na razini zagrebačke vrtićke djece procijepljenost 98,16 posto dok je ostatak na odgođenom cjepivu zbog niskog imuniteta ili alergija uz redovitu pratnju liječnika.

Problem ostaju manje sredine te djeca koja nisu u sustavu vrtića, a tu jedinu mogućnost nudi jasna komunikacija, poduprta znanosti, ali objašnjena iskustvom drugih roditelja. Ljudi se identificiraju s pričama i sličnim iskustvom, ne statistikama i medicinskim leksikom. Naučili smo se boriti protiv određenih zaraznih bolesti, preostaje još pronaći ispravan kanal komunikacije za borbu protiv paranoje koja je, čini se, jednako zarazna.