„Kad sam imao 18 godina, teta mi je kupila auto, polutrkaći NSU. Počeo sam voziti brdsko-brzinske automobilske utrke i relije. Danas zbog toga napamet znam sljemensku cestu. Bavio sam se i astronomijom, no zvijezde su mi ipak bile predaleko. Htio sam naći nešto između zemlje i neba i počeo sam se baviti alpinizmom“, govori nam Darko Berljak, umirovljeni dugogodišnji tajnik Hrvatske gorske službe spašavanja i predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza, dok ispija gutljaj kave pokraj prozora.
Tako počinje priča Darka Berljaka koji je član HGSS-a već 46 godina. U životu je prošao mnoga, kako kaže, svjetska i domaća brda. U Nepalu i Tibetu bio je 36 puta, vodio je 14 alpinističkih ekspedicija na Himalaju te svoje doživljaje opisao u tri putopisne knjige.
Volonter se postaje na preporuku drugih
Postao je član i volonter HGSS-a na isti način kako se i danas postaje. Vještim biranjem i prepoznavanjem talentirani pojedinci u HGSS dolaze na preporuku ostalih članova, a onda se izglasava odluka na sastanku. Više od tisuću volontera i volonterki u 25 stanica diljem Hrvatske svakodnevno se bavi uobičajenim poslovima, a na poziv postaju spašavatelji. Oni su policajci, liječnice, kuhari, automehaničari ili arhitekti, no u pravilu su članovi planinarskih, penjačkih te ostalih klubova i društava. Darko Berljak danas ima godina koliko i HGSS – sedamdeset. Srastali su zajedno čitav život, a Berljak je i dalje njegov aktivni član.
„Spojio sam profesiju i hobi. Otišao sam u mirovinu prije godinu i pol . Mislio sam – što sam tolike godine proveo u planinarstvu ako ću sada nestati. Ako mogu i ako me HGSS treba, zašto ne. Sigurno da već postoji i generacijski jaz jer je većina članova upola mlađa od mene, a samo ih je nekoliko starijih. Želim biti i dalje u toku i dati koliko mogu. Tajnik sam službe posljednjih 16 godina i kod nas je princip da nikad nikome ne kažemo da ne može više sudjelovati. Stariji članovi mogu biti efikasni na druge načine“, objašnjava Berljak.
Da bi se postalo član Hrvatske gorske službe spašavanja, osim izglasavanja, osobe koje dva gorska spašavatelja predlože moraju proći tri tečaja u trajanju od minimalno dvije godine. Nakon toga slijedi kompleksan ispit koji traje puna dva dana. Hrvatska gorska služba spašavanja je nacionalna, dobrovoljna, stručna i humanitarna nestranačka udruga od javnoga značaja. Osnovni su joj ciljevi sprečavanje nesreća, spašavanje i pružanje medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim mjestima.
Potražne akcije uglavnom se odnose na domaće stanovnike
Simpatije javnosti HGSS-ovci su zadobili i humorističnim informativnim statusima na društvenim mrežama za čije su objave 2017. godine dobili nagradu za komunikatore godine. Uživaju velik ugled zbog svojih akcija kojih je godišnje oko tisuću, a u medijima su poznati po ljetnim potražnim misijama, tijekom turističke sezone. Međutim, takve akcije samo su dio njihovih aktivnosti. Unatoč uvriježenom mišljenju, većina spasilačkih akcija odnosi se na domaće građane.
U potražnim akcijama najprije se napravi profil unesrećene osobe te procjena gdje je kretala prije nego što se izgubila. Zatim se ide na teren u polumjeru od otprilike dva kilometra te se uz pomoć GPS-a pregledava teren.
Berljak je zadnju terensku potragu koordinirao prije mjesec dana u Zagorju. Izgubila se starija osoba na dva dana i policija je nije mogla pronaći. Policija je proslijedila poziv u stanicu Zlatar Bistrica, čiji je pročelnik upravo Berljak.
„Našli smo baku koja je imala 80-ak godina. Bila je pri rubu tog radijusa koji smo pretraživali. Pala je u rezervoar vode u vinogradu. To je bila cisterna kraj kleti, a pokraj toga je stajao željezni poklopac. Ona je taj poklopac otvorila i upala je unutra, a poklopac se zatvorio!“, prisjeća se Berljak.
„I čudo! Ona je u vodi izdržala čak 18 sati! Sva sreća da je to bila mala cisterna i bila joj je voda do prsa. Nije to bilo strašno duboko, no ona nije imala nikakvo uporište i nije iz toga mogla izaći van. Nije mogla taj poklopac ni otvoriti. Otvorili smo taj poklopac i našli smo je unutra. Nismo mogli vjerovati da je preživjela“, dodaje.
Spašavanje života kao osnovni cilj svih akcija
Volonteri rade svoje regularne poslove sve dok ne dođe poziv na akciju. Većina poziva je upravo vikendom i neki volonteri imaju dežurne telefone 24 sata dnevno. Ako telefon zazvoni, vrijeme je za akciju. „Prije desetak godina bio sam dežuran na Badnjak. Bio sam kod kumova, na stolu je bilo obilje hrane. Dobio sam poziv. I umjesto da jedem, otišao sam tražiti osobu na Sljeme. Izgubila se, nije mogla naći put. Drugi se pak napio, negdje je pao. Na takve dane isto imate posla“, govori tajnik HGSS-a prisjećajući se prošlosti.
„Je li vas ikad strah u takvim akcijama da će nešto poći po zlu?“, pitam.
„Mora te biti strah, bio bi bedak da te nije. No cijela filozofija je da nadvladaš strah znanjem i iskustvom. U samom HGSS-u baš zbog tih ekipnih zahvata nemate ni vremena za strah. Sigurnost mora biti trostruka. Ima onog straha da nešto ne napraviš krivo ili si možda došao prekasno. Nažalost, u mnogim akcijama ima i samoubojstava i često se zavuku u neku zabit koju je teško i pronaći. Jako sam se puno nagledao bespomoćnih tijela. Bilo da su izvršili samoubojstvo, pali ili se poskliznuli. Znali smo pronaći samo tijela.“
„Pretpostavljam da je to na vama ostavilo veliki pečat“, komentiram.
„Svi mi u HGSS-u imamo osjećaje i empatiju, ali ne smijemo tome podlegnuti. Mnoge su nas institucije zbog toga zvale, nudile strategije i psihopomoć. Srećom, nama to dosad nikad nije bilo potrebno. Ne treba se time hvaliti, ali to tako prihvaćamo. Živimo s prirodom i, nažalost, to je isto dio nje – kad se jedan život ugasi“, govori Berljak.
Dodaje da mu se svaka akcija urezuje u pamćenje, a tijekom života ih je bilo mnogo. Broja se više i ne sjeća.
„Uvijek vam bude drago kad nekome spasite život. Vodio sam 2009. žensku ekspediciju na Mount Everest. U njoj je bilo 11 žena i ja. Među njima je bila i HGSS-ova liječnica. Bili smo blizu baznog logora na 6000 metara i aktivirala se lavina. Ona je tamo spašavala živote. Druga članica, medicinska sestra, dala je injekciju deksametazona čovjeku na 8.400 metara visine. Koja je to visina, na njoj avioni lete! Čovjek bi kolabirao da nije pomogla.“
„Tako vam je to kad ste HGSS-ovac, sva ta znanja mogu se iskoristiti gdje god da jeste.“
Dobar automobil ključan je za brzu reakciju
Danas je rad HGSS-a definiran Zakonom o sustavu civilne zaštite i Zakonom o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja koji je Hrvatski sabor donio 30. lipnja 2006. godine. Gorska služba je u početku bila organizirana kao stručna komisija Planinarskog saveza Hrvatske i tako je funkcionirala sve dok se zakoni nisu donijeli.
„Prije nije bilo sredstava, davali smo iz vlastitog džepa. Imali smo i skroman vozni park. Prije petnaestak godina imali smo jedan dobar auto i jednu Ladu Nivu. Sjećam se, imali smo potragu na Medvednici. Dogovorili smo se na Aleji Bologne da se svi nađemo i čekali smo ekipu s Ladom da dođe. Žurili smo se. Lada je imala upaljena plava svjetla i, iako se žurila, toliko je bila spora da ju je ZET-ov autobus prestigao!“, smije se tajnik HGSS-a dok se prisjeća anegdote. „A onda, kad je ekipa izletjela iz auta da se dogovorimo o akciji, kako je sirena ostala upaljena, akumulator se ispraznio i auto više nije mogao krenuti!“, smijući se prepričava Berljak.
Koliko su automobili ključni u akcijama, govori i činjenica da su ih HGSS-ovci koristili na načine koji običnom čovjeku nisu ni zamislivi. „Jednom smo morali auto dići na dizalicu kako bismo osvijetlili stijene na Paklenici jer su nam svjetiljke bile preslabe“, prisjeća se Berljak.
Automobili su danas ključni za akcije, a idealni su oni koji su brzi i prostrani. Hrvatska gorska služba spašavanja s Daciom surađuje od 2013. godine te svake godine na korištenje dobiju tri Dacia Dustera s pogonom na četiri kotača.
U tim autima nalaze se kamere za pregled od 360 stupnjeva i sustavi za kontrolirano spuštanje nizbrdicom koji dodatno olakšavaju vožnju na zahtjevnim i nepreglednim terenima. „Dacia je najefikasnija za HGSS jer je relativno kratka i može ići po lošem terenu s pogonom na sva četiri kotača. Njome se penjemo po stazama, a na cesti može ići vrlo brzo. Ona je sve što nam treba“, govori tajnik HGSS-a Darko Berljak.
Slogan Dacie glasi „Pouzdana, bez obzira na sve“, a upravo su takvi i dobrovoljci HGSS-a koje Dacia s ponosom podržava i na čemu se gradi njihova veza koja traje sedam godina. Što motivira volontere da se priključe Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, tajnik Darko Berljak obrazlaže jednostavnim zaključkom: „U svakom čovjeku postoji sinteza dobrog, ponekad i lošeg. Svaki čovjek ima poriv da pomogne i to je genetski urođeno. Pitanje je samo koliko je intenzivno i koliko se može dati drugima. Nema novca koji bi mogao priuštiti zadovoljstvo kao osjećaj pomaganja.“
Sadržaj nastao u suradnji s Daciom.