Nedodirljiva coca-cola doživjela je u nekim arapskim državama vrlo ozbiljan udarac u srazu sa svojim surogatom, neameričkom mecca-colom. Nekako s njezinim padom pala je i popularnost Amerikanaca u svijetu - što već i oni osjećaju. Nedavno provedeno Gallupovo istraživanje pokazalo je kako 54 posto američkih državljana vjeruje u vlastitu omiljenost izvan granica Sjedinjenih Država, što je u odnosu prema lani nemali pad od 25 posto. Ta podudarnost nije slučajna - ma koliko globalna, coca-cola je desetljećima stožerni simbol "američkoga načina života". Sudbina coca-cole možda je i sudbina Amerike.
Ovdje se podudarnosti ne iscrpljuju. Kao što coca-cola svojim reklamama pruža osjećaj da, unatoč njezinu neeliksirskom sastavu, konzumentima podaruje vječnu mladost, tako i Bushova administracija rat u kojem će poginuti tisuće Iračana proglašava doslovce "zauzimanjem za mir".
Iza coca-cole u stvarnosti ostaju kamenci, iza mirotvornog Busha, sve izvjesnije - leševi, ali, kao u svakoj reklami, važan je jedino učinak na potencijalne konzumente. U huškačkoj propagandi američke administracije rat je najbolji, zapravo jedini, način "rješavanja naših problema", njega svatko mora poželjeti, kao što svatko poželi piti coca-colu dok gleda bijelozube nasmijane modele koji kao da šarm crpe upravo iz crveno-bijele limenke.
Reklame su iskrene onoliko koliko i Bushova briga za zdravlje gvinejskoga predsjednika - neki ga je dan, iznenada, nazvao i pitao kako njegovi bubrezi. Njegova je briga slična onoj kada vas nazove polupoznanik i pokaže živi interes za to kako ste, kako posao, kako zdravlje, pa vam na kraju uglavi sastanak na kojem će vam ponuditi policu osiguranja. Konkretno - u pozadini Bushova naglo probuđenoga zanimanja za zdravlje kolega predsjednika stoji jačanje američkih dionica pred Vijećem sigurnosti.
Događa se da se kokakoličnoj fast food filozofiji s vremena na vrijeme sučeli nekakva slow food subverzija i da se ratovima, kao učinkovitu proizvodu protiv nepoželjnih nametnika, povremeno suprotstave oni koji reklami rata ne vjeruju.
Može li iz fast food civilizacije nastati kritična masa onih koji u bushovske ratove, baš kao i u ljekovitost coca-cole neće povjerovati? Ako i hoće, neće li na kraju, kada ratni show počne, većina njih ipak zasjesti u fotelje i uživati u autentičnim slikama rata onako kako uživaju dok gledaju hollywoodske filmove, makar i s mecca-colom u ruci?
Sandi BLAGONIĆ