Kada je Vedran Ćorluka (27) istrčao s kapetanskom vrpcom na utakmici Hrvatske protiv Estonije u Puli 27. svibnja prošle godine, nije bilo Modrančanina kojemu u tom trenutku nije zaigralo srce, piše tjednik Max!.
Svakodnevica se pobrinula za simboliku. Vedran je kapetan vatrenih postao baš u Istri, gdje su mnogi izbjegli Posavljaci pronašli svoj dom, kazuje Vladimir Ravlić, nogometni kroničar i autor monografije o NK Mladosti iz Modrana.
Svetinja u plehanskom kraju
Stoper moskovskog Lokomotiva drugi je Dervenćanin u hrvatskoj reprezentaciji. Prije njega u hrvatskom je dresu igrao jedanaest godina stariji Mario Tokić (28 nastupa), koji je također izbjegao u ratnom vihoru i kasnije nosio dres Dinama i Rijeke.
I tko zna tko bi u Puli nosio kapetansku vrpcu da je Ćorluka prihvatio sugestiju trenera u Dinamovoj nogometnoj školi i završio na posudbi u HAŠK-u. Vedran je ostao u Dinamu, a treneru je poručio:
– Moj je san igrati u Dinamu. Ne budem li igrao u Dinamu, neću ni igrati nogomet – govorio je tada Ćorluka.
Ravlić kaže da bi možda netko drugi nosio kapetansku vrpcu i da je Vedranov otac Jozo, poput Vedranova djeda Ivice, sinu bacio kopačke u vatru, smatrajući kako se u životu treba držati ozbiljnog posla, a ne nogometa.
Jozo Ćorluka ipak je dogurao do treće lige u kojoj je zbog ozljede leđa prekinuo karijeru u 23. godini. Za razliku od Joze, koji je za loptom trčao u mjesnom međuopćinskom ligašu Mladosti, Vedran je kao dijete otišao u Zagreb i njegov je put od početka vezan uz Dinamo. Međutim, on se također smatra Modrančaninom. Uostalom, Ćorluke su u selu obnovili i obiteljsku kuću, u kojoj je nekada živio i Vedranov pradjed i koja je danas prilikom obilježavanja raznih obljetnica i svetkovina mjesto u koje rado navraćaju svi stanovnici plehanskog kraja. Za njih je Čarli danas ono što je nekada bila modranska Mladost – svetinja!
- Mladost je jedini klub derventskoga kraja koji je sve do rata aktivno funkcionirao i, uz Tekstilac, jedini koji se natjecao u dobojskoj podsaveznoj ligi. Taj je klub za nas značio sve. Osnivači vjerojatno nisu bili svjesni što su napravili kada su ga osnovali 1952. godine – kaže nekadašnji dugogodišnji igrač, trener i član uprave Mladosti Drago Majić.
Vedrana danas pozivaju u reprezentaciju Republike Srpske. Kada o tome pitate bilo kojeg Modrančanina, on će se samo nasmijati.
- Jedan Ćorluka da igra za Republiku Srpsku? Ma haj’te, molim vas! Već samo spominjanje Čarlijeva imena u tom kontekstu uvreda je za njega i njegovu obitelj – kaže Iko Stanić, bivši igrač, trener i vrstan poznavatelj nogometnih zbivanja u derventskom kraju.
Kao što su Dervenćani ponosni na svog Čarlija, tako je i Čarli ponosan i vezan za svoju Derventu i Modran. Kraju iz kojeg potječe pomaže na razne načine, i moralno i materijalno, a kad god uhvati vremena, što, nažalost, nije često, rado ga posjećuje.
- Svi mi jako volimo Čarlija, on je ponos plehanskog kraja. Njega obožava cijela Derventa, jer on je jednostavno takav dečko. Na terenu možda izgleda robusno, ali u privatnom životu je, kako bi rekli u našem kraju, dobar kao cura – dodaje Stanić.
Cijeli kraj navija za Dinamo
Modrančani su oduvijek navijali za Dinamo, na prste jedne ruke mogli bi se nabrojiti oni koji su za Hajduk. Omiljen je bio i sarajevski Željezničar, prije svega zato što je u tom kraju bilo jako puno željezničara. Primjerice, i Vedranov je pradjed radio na željeznici.
Vladi Ravliću, velikom prijatelju Vedranova oca Joske, Vedran je nekoliko puta poklanjao godišnje ulaznice za Dinamove utakmice.
- Nikada niti jednu nije propustio! Poznato je da Dinamo u prvom poluvremenu tradicionalno igra od juga prema sjeveru. Stoga sam ja u šali često znao reći da Vedran bolje igra u nastavku. Naime, tada je zbog svoje pozicije u momčadi bio bliže svom ocu, rođacima i meni, koji smo ga zajedno gledali. Tada je bio bolji jer je znao da ga mi strogo pratimo – smije se Ravlić.
Da nije bilo ratnih nevolja 1992. godine, možda bi Vedranovim uspjesima prethodio uspjeh još jednog Ćorluke iz Modrana. Ivo Ćorluka, sin Mijata, strica Vedranova oca Joze, igrao je u Marsoniji, nastupao je za kadetsku i juniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Već je bio dogovoren transfer u Dinamo. Nažalost, rat je bio nemilosrdan. Ivo je izgubio život u svome Modranu. Unatoč tome, tzv. Ćorlukića brdo ipak je iznjedrilo još jednog reprezentativca, ali u ženskom nogometu. Kuća Vedranove rođakinje Anice Ćorluke od njegove je bila udaljena samo desetak metara. Anica je sa zagrebačkim Merkurom osvojila dva naslova prvaka Jugoslavije, 1976. i 1977., a u reprezentaciji bivše države nastupila je šest puta.
- Moj pokojni brat Mijo još jednom bi mirno umro da zna da je Vedran dogurao do reprezentacije. Nema Modrančanina koji se njime ne ponosi. On je to i zaslužio – kaže Ravlić.
>>Ćorluka: Laž je da je momčad Lokomotiva bila protiv Bilića