Pojavljivanje predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i hrvatskog veleposlanika u Bosni i Hercegovini Ivana Del Vechija na svečanoj akademiji u povodu Dana Republike Srpske u Banja Luci, i sve kritike na račun toga koje iz Hrvatske stižu i s lijeva i s desna, potvrđuje jednu neugodnu istinu. Interes HDZ-a BiH, pa čak i šire gledano interes Hrvata u BiH, nije uvijek jednak i ne mora nužno biti jednak nacionalnom interesu Republike Hrvatske.
Možda zaista jest u političkom interesu Čovićeva HDZ-a BiH da izborne manipulacije u režiji Bošnjaka, počinjene već treći put na štetu Hrvata, pokuša izbalansirati i anulirati zbližavanjem s Banja Lukom. Možda zaista jest, premda i oko toga postoje dvojbe. Ali to nikako ne znači da je automatski i u nacionalnom interesu Republike Hrvatske da šuruje s Republikom Srpskom i ostavlja dojam da je spremna podržavati daljnju dezintegraciju BiH po etničkim linijama.
Hrvatska može, premda je i to već samo po sebi vrlo težak zadatak, pronaći saveznike u međunarodnoj zajednici za osmišljavanje takvog euroatlantskog napretka BiH koji neće dozvoliti političku majorizaciju Hrvata unutar same BiH, odnosno koji će se pobrinuti da Hrvati u BiH imaju, kao jedan od triju konstitutivnih naroda, legitimnu demokratsku zastupljenost na svim administrativnim razinama vlasti. Ali Hrvatska može uvjeriti u to ključne partnere na zapadu samo ako su joj namjere čiste i samo ako, kao što nam je jednom rekao jedan visoki američki dužnosnik iznimno dobro upućen u BiH, to vodi integraciji društva preko etničkih linija unutar BiH, a ne daljnjoj dezintegraciji.
Nikakvo koketiranje s Republikom Srpskom u obliku odlaska predstavnika Hrvata na jednu u nizu proslava Dana RS kojima Milorad Dodik želi pokazati da je, kako je rekao na svečanoj akademiji “Republika Srpska sve više država” ne može biti u hrvatskom nacionalnom interesu jer, čak i ako to sadržajno nije slučaj, previše podsjeća na najtragičnije greške hrvatske nacionalne politike iz doba kad se Zagreb zaista poigravao idejom podjele BiH sa Srbima. Te je greške Hrvatska skupo plaćala. U toj pogrešnoj politici predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, primjerice, leži dobar dio razloga za ono što nas danas ponajviše smeta baštinike lika i djela Tuđmana i Šuška: za pokušaje izjednačavanja žrtve i agresora u Domovinskom ratu. Mnogi na zapadu, pa i najveći hrvatski prijatelji koji su javno dizali glas u obranu Hrvatske pred velikosrpskom agresijom, počeli su s takvim izjednačavanjem i relativiziranjem tek nakon što su vidjeli na djelu tu pogrešnu hrvatsku politiku u BiH.
Kad ovih dana jedna Doris Pack, njemačka političarka koja nikome ne treba dokazivati koliki je prijatelj Hrvatske bila i ostala od 1990. do danas, napiše da se srami Dragana Čovića - “ne mogu vjerovati, zar je zaboravio što se nekoć dogodilo Hrvatima (i Bošnjacima) u takozvanoj RS”, piše Pack na Twitteru - tada ne treba puno pogađati što na zapadu misle drugi političari s manje razumijevanja prema Hrvatskoj, BiH i Hrvatima u BiH. I posebno kad vide da je hrvatski veleposlanik u BiH bio toga dana u Banja Luci jedini zapadni diplomat, držeći valjda svijeću u društvu još samo jednog veleposlanika, ruskog, što na zapadu izaziva komentare u stilu “pametnome dosta”.
Za hrvatski nacionalni interes vrlo bi pogubno bilo da svi recentni pokušaji Hrvatske da utječe na politiku EU i NATO-a prema BiH budu sada minirani dojmom da Hrvatska, dok priča o pomoći europskom putu BiH, zapravo samo želi treći entitet koji će, po uzoru na Dodika i njegove riječi sa svečane akademije, postajati “sve više država”, te da u tome zapravo ima podršku još jedino Rusije (ako i to, jer Rusi su uvijek bili bolji u tome da “pljunu u kašu”, nego da nešto zaista skuhaju).
Odlazak hrvatskog veleposlanika na prijem povodom Dana RS pogrešan je na toliko različitih razina. Možda najbitnije, zbog toga što je proslavu tog praznika neustavnom ocijenio Ustavni sud BiH. Kako Hrvatska i Hrvati u BiH mogu vjerodostojno inzistirati na provedbi presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić ako njihovi predstavnici Del Vechio i Čović ignoriraju presudu Ustavnog suda u predmetu koji se tiče Dana RS? Argument da je oko Dana RS sve čisto jer se presuda Ustavnog suda samo odnosila na vezivanje Dana RS uz obilježavanje vjerske krsne slave, a Skupština RS je nakon te presude to korigirala, je slab argument. Ni nama važna presuda Ustavnog suda u predmetu Ljubić ne govori eksplicitno o izboru hrvatskog člana Predsjedništva, nego o Domu naroda Federacije BiH. Želi li netko reći da bi Hrvati u BiH bili zadovoljni malom, ciljanom korekcijom samo toga?
“Međunarodna zajednica” smatra da Hrvati u BiH ne trebaju treći entitet. Da je bilo po “međunarodnoj zajednici” ne bi bilo ni neovisne Hrvatske. A to da interesi Hrvata u BiH i hrvatske države nisu isti, to je debela podvala. Isti su, samo se ne smiju iskazivati na isti način. To se zove politika. Zato je odlazak Del Vechia u Banjaluku bio krivi potez a odlazak Čovića nije.