Pa dogodilo se, svi griješimo i to je to. Meni je žao što se to tako dogodilo, ali eto, svi griješimo... Tako je, nakon uhićenja i noći provedene u pritvoru, pred novinarima govorio Ivan Đakić o svinjariji koju je napravio na društvenim mrežama zaželjevši sretan Božić “svim ‘prijateljima’ srbićima” uz grozomornu sliku ustaše koji u ruci drži odrubljenu ljudsku glavu. Piskaranje po društvenim mrežama nije poput psovke ili bilo koje druge skarednosti koju netko izvikne na ulici. Treba to nakucati, pogledati pa pritisnuti naredbu koja ima snagu potpisa.
Budući da nismo čuli ni od njega ni od njegova odvjetnika da se pred istražnim sucem ispričavao maloumnošću, Ivan Đakić je očito znao što radi. Ali eto, i nakon noći u pritvoru, on misli da se njegova “pogreška” može dogoditi bilo kome, kao prelazak ceste mimo zebre. Ali divljačka i primitivna ustaška božićna “čestitka” upućena “srbićima” može izaći samo iz glave koja misli da Hrvat u Hrvatskoj “srbićima” može reći i poručiti što god mu padne na pamet i kome bilo kakvo prizivanje ustaštva nije zazorno i sramotno. Čudim se samo što Ivan Đakić nije sve to nazvao i satirom. Možda i bi da satira nije nedavno postala u Republici Hrvatskoj, doduše još uvijek nepravomoćno, kažnjiva.
Mediji prenose još nekoliko njegovih izjava. Indexu je rekao sljedeće: “Podijelio sam fotografiju od kolege i izbrisao je za minutu. To nije moje mišljenje i ovim putem ispričavam se svima koje sam uvrijedio te im čestitam Božić.” U ovoj su izjavi osobito važne i znakovite riječi “svima koje sam uvrijedio”. Taj izraz, naime, a nažalost sasvim točno, pretpostavlja da božićna čestitka “srbićima” uz sliku krvožednog ustaškog zločinca u Hrvatskoj vrijeđa samo neke, a ne sve ljude. Zato se mladi Đakić i nije ispričao čitavoj javnosti, a kamoli svom hrvatskom narodu koji na taj način sramoti jer, opet nažalost ispravno, pretpostavlja da ima i onih koje takva poruka ne vrijeđa, koji u njoj ne vide ništa naročito neprilično, onih kojima je ona možda čak i duhovita i zabavna.
Nije Ivan Đakić prvi koji se tako ispričava, mogao je to već mnogo puta čuti od ljudi mnogo istaknutijih i poznatijih u javnosti, uključujući i one na raznim političkim funkcijama. Jedino gore što je mogao reći bila bi često korištena fraza “ispričavam se AKO sam nekoga uvrijedio”. Eto, ako ništa drugo, priznao je da postoje neki koje je uvrijedio. Vjerojatno “srbići”, s obzirom na to da je Ivan Đakić, još vjerojatnije, okružen mnogim “hrvatićima” koje njegova poruka ne vrijeđa. Možda i u vlastitoj obitelji, premda u još jednoj citiranoj izjavi kaže i ovo: “To nije moje mišljenje, to nisam ja, odgojen sam da uvažam sve ljude te mi zaista nije bila namjera širiti govor mržnje.” Tko li je onda to tuđe mišljenje utuvio u glavu i prste Ivana Đakića?
Da ni nakon noći u pritvoru Ivan Đakić u sebi nije našao baš ni trunku pokajničke skrušenosti najbolje, pak, pokazuje i ova izjava pred kamerama, izrečena u istom dahu s onim “eto, svi griješimo”: “Da nisam to ja objavio, da je netko drugi objavio, ne biste vi ni digli prašinu, tako da eto...” Nažalost, i ta je izjava točna jer ne bi se Ivan Đakić, sin saborskog zastupnika i virovitičkog hadezeovskog drmatora Josipa Đakića, ni usudio tako nešto nadrljati da nisu slične stvari u istom duhu već ispisivali i izgovarali mnogi drugi, što anonimci, što poznati ljudi, političari, akademici, pa i svećenici i barem jedan biskup. Čovjek se pritom mora zapitati bi li ovaj čin Ivana Đakića javno osudio čak i njegov otac i bi li oštro reagirao čak i sam premijer i predsjednik HDZ-a da je na tom mjestu, recimo, Tomislav Karamarko i da se Josip Đakić nije već u više navrata korigirao u skladu s političkom linijom Andreja Plenkovića.
Vodstvo HDZ-a i otac Ivana Đakića učinili su, u svakom slučaju, ono što su morali. Muči me samo jedno: zašto se Ivan Đakić, nakon čitavog skandala, čiji ćemo sudski epilog čekati s osobitom pažnjom, sam iščlanio iz HDZ-a umjesto da ga stranka, za primjer svima drugima, naglavačke izbaci iz svojih redova? Ovako ispada da je Đakić junior možda i pomalo razočaran i u svoju stranku i vlastitog oca pa sam iz nje izlazi, nakon što ga je osudila u trenutku u kojem je on možda baš od tamo očekivao podršku. Ili je to jednostavno bila zadnja crta poniženja koju Josip Đakić nije želio dopustiti kad je njegov vlastiti sin u pitanju?
Kako god bilo, to nije bila najveća neugodnost i bruka koju je netko iz redova samog HDZ-a ovih dana priuštio svojoj najvećoj hrvatskoj stranci. Mnogo teži udarac došao je iz Banje Luke s dolaskom i sudjelovanjem predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića na proslavi “Dana Republike Srpske”, kojim se, protuustavno i izazivački, izravno slavi naslijeđe oca i glavnog tvorca tog državnog entiteta ratnog zločinca Radovana Karadžića. U toj svečanoj prigodi koju je, predstavljen kao “izaslanik hrvatskog naroda”, uveličao Dragan Čović, posmrtno je dodijeljeno veliko odlikovanje Slavku Lisici, svojedobno desnoj ratničkoj ruci Ratka Mladića. Ako ste se našli uvrijeđeni tom Čovićevom gestom, osobito oni koji i danas trpe i žive s posljedicama akcija pred hrvatskim sudom osuđenog ratnog zločinca Slavka Lisice, za to nije kriv Čović, nego, kako je to objasnila njegova zamjenica Borjana Krišto, “sarajevska politička i medijska mašinerija”. I sam Čović je napisao: “Zaustavimo zlonamjernu i štetnu propagandu, medijska podmetanja i dezinformiranje. Okrenimo se jedni drugima i gradimo odnose povjerenja... STOP MRŽNJI!!!!”
>>Pogledajte video: Ivan Đakić
I Čovićev recept za pomirenje logičan je nastavak jedne te iste politike i klime, ma koliko se u Zagrebu odjednom isticala samostalnost HDZ-a BiH. Čović je zapravo, svjesno ili nesvjesno, učinio veliki iskorak prema pomirenju i međusobnom uvažavanju posvađanih “hrvatića” i “srbića” svojim ponašanjem predloživši da napokon priznamo da su i njihovi, a ne samo naši ratni zločinci – heroji.Nije lako Andreju Plenkoviću. HDZ možda dlaku mijenja, ali vlastite sinove malo teže.