O slabostima i problemima hrvatskog zdravstvenog sustava dugi se niz godina govori, a da se praktički ništa ne mijenja. Imamo 33 bolnice i duge liste čekanja. Imamo onkološke bolesnike na čekanju jer nema lijekova. Izdvajamo nezanemariv iznos iz bruto plaća za zdravstvo, a premalo je. Liječnici su nam nezadovoljni, ali iako sami vode resor, nisu spremni na promjene. Odljev medicinara je golem. Bremenit tegobama, naš je zdravstveni sustav dočekao i globalnu zdravstvenu krizu koja se pokazala kao upala za nataložene probleme i čini se kao da smo na korak do njegova sloma. Što učiniti i kako reformirati zdravstvo, pitali smo neke od dionika.
Funkcionalna spajanja
– Kad pandemija završi, ozbiljne će zemlje poput Njemačke, Francuske... napraviti planove za idućih 50 godina, uložit će u infrastrukturu i ljude i pokupiti preostalo kvalitetno zdravstveno osoblje, a mi ćemo ostati ubožnica – mračna su predviđanja bivšeg ministra zdravstva Andre Vlahušića.
Aktualnog ministra Vilija Beroša pandemija je zaskočila pa nije ni imao priliku promišljati reformu zdravstva, dok njegovu prethodniku Milanu Kujundžiću ta tema iz nekog razloga nije došla na dnevni red. Njihovi su prethodnici imali manje ili veće planove, od kojih su sporadično zaživjeli samo manji dijelovi, ali cjelovitu reformu nitko nije izgurao, ponajprije jer nije bilo stvarne političke snage za nju.
Dario Nakić apsolutno stoji iza plana s kojim je vrlo agilno krenuo u svom kratkom mandatu 2017.
– Ako itko ima bolji plan, uzmimo ga, samo nemojmo ne činiti ništa – poručuje Nakić.
Najveću težinu nosi reforma bolničkog sustava. Bolnice treba kategorizirati i smanjiti broj akutnih kreveta za 2500, prema broju stanovnika u pojedinoj županiji, a prema istom ključu neke bi trebalo zatvoriti, a neke prenamijeniti.
– Neke akutne bolnice treba prenamijeniti za fizikalnu terapiju i palijativnu skrb, time bi se rješavao i problem palijative. Neke bi se bolnice trebale spojiti, neke fizički, a neke funkcionalno, primjerice Vukovar i Vinkovci na način da u Vinkovcima ostane ginekologija i pedijatrija, a u Vukovaru neurologija i psihijatrija – govori Nakić.
Korisno bi bilo objediniti nezdravstvene službe svih ustanova u jednoj županiji, dodaje, tako da se spoje njihove ekonomske i pravne službe. Nadalje, drži da reformirati treba i zdravstveno osiguranje i jasno definirati što pokriva osnovno osiguranje, a što je nadstandardna usluga. Dopunsko treba poskupjeti, tvrdi Nakić, jer su naša izdvajanja niska. No, i nisu u odnosu na plaće, primijetit će mnogi.
– Slažem se, u tom bi se slučaju trebao povisiti imovinski cenzus, da se najosjetljivije kategorije zaštite – napominje.
Svakako je važna i racionalizacija potrošnje lijekova, za što je nužno početi pratiti ishode liječenja. Važno je nastaviti s reformom hitne helikopterske službe kako bi se hitne pacijente moglo kvalitetno zbrinuti unutar zlatnog sata. Nehitnim pacijentima koji pretrage žele obaviti na bolničkoj hitnoj iako to nije medicinski opravdano, smatra, to se treba naplaćivati jer cilj je povećanje sigurnosti hitnih pacijenata. Da je tako, dokazuje podacima da je u vrijeme takve najave za 20 posto smanjen pritisak na objedinjene hitne bolničke prijame. U tu bi se reorganizaciju po Nakiću trebali uklopiti i obiteljski liječnici koji bi razliku do punih 40 radnih sati tjedno odradili u izvanbolničkoj hitnoj, što bi opet rasteretilo bolničke hitne.
Većina promišljanja onih koji su participirali u vlasti zapravo se ne razlikuju puno. Znaju svi što treba napraviti, ali je previše pojedinačnih interesa i raznih politika, od politike nezamjeranja do stranačke i lokalne. I Siniša Varga će na prvo mjesto staviti masterplan bolnica, koji treba koncentrirati stručnjake po centrima izvrsnosti. Varga je zagovornik četiri umjesto 17 bolnica u Zagrebu, kao i Andro Vlahušić, a i on i Nakić zagovaraju ozbiljnu primjenu nacionalanog plana protiv raka, što ne čudi ako se zna da smo na europskom dnu po izlječenju zloćudnih bolesti i jedini nemamo taj plan. I Varga nužnim smatra reformu hitne, vođenje registra i praćenje ishoda liječenja, a zastupa isključivo financiranje na način da se bolnicama plaća samo za izvršene usluge, bez paušala, kako bi novac pratio pacijenta.
Prema Draženu Jurkoviću, nekadašnjem državnom tajniku u zdravstvu, da bismo zadržali razinu zdravstvene zaštite koju imamo, sustav prvo treba stabilizirati jednokratnim zaduženjem od oko 5 milijardi kuna, a onda i s 2-2,5 milijardi dodatnih prihoda godišnje. Njih bi pak namaknuli dodatnim plaćanjem, uvođenjem nadstandarda, izmjenama u participaciji i oslobađanjima od nje. Nakon toga treba ići u provedbu masterplana, slaže se i on. I on ističe potrebu praćenja ishoda liječenja, osobito kod posebno skupih lijekova, a to zagovara i Vlahušić. Za njih smo povećali davanja za više od milijardu kuna u deset godina, a ne pratimo ishode pa ispada da, dođe li neki lijek na listu, prodaja mu je zagarantirana a da nitko ne prati njegovu učinkovitost, dok se u EU ishodi i potrošnja itekako prate, objašnjava Jurković.
– Imamo krizu upravljanja na svim razinama. Nužno je depolitizirati sustav i profesionalizirati upravljanje bolnicama. Liječnici trebaju biti ravnatelji, ali moraju poznavati menadžerske procese – zaključuje Jurković.
– Hrvatska ima odlično javno zdravstvo, da nije tako, bili bismo sada u znatno goroj situaciji. HZJZ, Zavod “Štampar” i Zarazna nositelji su sustava u pandemiji. Imamo vrlo dobru primarnu zdravstvenu zaštitu, jednu od najboljih na svijetu, iako fali liječnika. Najlošije stojimo s bolnicama. Tu smo zastali i ništa se nije promijenilo. Zagreb ima 17 bolnica, a treba četiri: Rebro, nova sveučilišna, Dubrava i Sveti Duh, sve ostale trebale bi se preseliti u novu bolnicu – govori Vlahušić.
Najvećim problemom smatra to što su liječnici u javnom zdravstvu istodobno i privatnici, zbog čega su i narasle liste čekanja.
Privatno i puna plaća
– Nisam protiv toga, ljudima treba omogućiti da rade privatno, ali ako radiš privatno, onda si plaćen po pregledu, postoji cjenik Liječnike komore, cijena puta usluga, napravio MR u Dubravi ili u Dubrovniku, ne dobivaš punu plaću u bolnici radio-ne radio. Država treba plaćati usluge koje dobiju građani, bez obzira dobiju li ih kod privatnika ili u bolnici – kaže Vlahušić.
Iznosi paradoksalnu činjenicu da je za 50% bolnica vrijednost plaća veća od vrijednosti koju su pružile, što govori o zanemarenosti sustava. Objašnjava i zašto je teško pokrenuti promjene: – Ako liječnik specijalist ili profesor ima plaću 25 tisuća kuna, a za to vrijeme ne mora držati predavanja, drže ih studenti, ne mora uopće pregledavati pacijente jer to čine specijalizanti, a ima pravo privatno raditi, zašto biste išta mijenjali?
Ključni problem je promijeniti navike, zamjeriti se onima koji su uložili u svoje privatne poliklinike. Imate entuzijazam golemog broja ljudi koji rade super, ali i mangupe u našim redovima koji su samo pričaju priče. Imate četiri dežurstva, tri pripravnosti pa ima ljudi koji primaju 40 tisuća kuna neto. Sustav se ne mijenja jer pojedinci to ne žele; država je pristala da se javna usluga ne kontrolira, a vi kao građanin morate potkupiti isti taj sustav da bi vam pružio usluge. Plaćamo puno za to što ne upravljamo sustavom zdravstva i jer imamo državu koja ne želi upravljati javnim sektorom, već ga neograničeno gomila – bez dlake na jeziku govori Vlahušić. Zadnja stvar koju u reformi treba napraviti po njemu je privatizirati sva lječilišta, kako su to napravili u Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj...
– Još smo prije 17 godina na tu temu govorili: ili ćemo dovesti europske pacijente u Hrvatsku, ili će nam hrvatski liječnici otići u Europu. Nažalost, događa se ovo drugo – ustvrdio je Andro Vlahušić.
Države s javnim zdravstvom najbolje se bore s ovim problemom, pogotovo Hrvatska, to smo čuli 100 puta.