U hrvatskoj politici i poslije havarije DC-a, nakon što je većina njegovih brodskih časnika i članova posade poskakala s broda i otplivala u HDZ, dok će ostale brodolomce vjerojatno pokupiti HNS, najvažniji princip ostaje: bitno je preživjeti i biti u politici. Jučer HDZ, danas DC, sutra HNS, prekosutra NV. Da nestane većine sadašnjih stranaka, većina bi se političara skupila upravo u NV-u, u stranci Nema veze. S obzirom na prirodu naše politike i ćud većine političara, takva tvrdnja više nije ni kritika ni ljutnja. To može još jedino biti ravnodušna konstatacija, odnosno rezignacija. Jer u politici je već odavno temeljna dvojba između “biti” i “imati” apsolvirana u korist “imati”. A da bi se imalo, treba biti, biti u politici.
Kakve vrijednosti u politici vladaju, svjedoči i traženje donedavno visokorangiranog mladog policajca koji od zagrebačke vlasti traži da ga oslobodi plaćanja komunalne naknade za gradnju kuće! Jer da je on dvadesetpostotni vojni invalid, a njegova “ježeva kućica” veličine tek nekoliko stotina “kvadrata”! Njemu je to normalno, da nije, zar bi to uopće pomislio, a kamoli tražio? Doduše, čak je i to neki etički napredak. Jer u vrijeme etosa hajdučke jagme nije se niti pitalo niti pisalo, nego uzimalo. Ako si bio u prilici “nešto jamiti”, nije bilo ni toga Boga ni tih bogova da to spriječe. Bajka o “duhovnoj obnovi” pretvorila se u običnu političku lamentaciju, u parodiju “uzmi sve što ti život pruža”. Zamisao o “duhovnoj obnovi” nije propala samo zbog svoje preuzetnosti nego i zbog “mangupa iz vlastitih redova”. Socijalističke su vrijednosti proglašene povijesnim smećem, a nove su izrugane kao budalaste prije nego ih se i saslušalo. Novim i starim mangupima nisu trebale nikakve vrijednosti, osim zgrtačkih.
U novonastalom vrijednosnom galimatijasu pomiješali su se tradicionalna hajdučija, ostaci partizanije, socijalističke parole i etos nacionalnih budnica. Današnji rezultat: politika u ulici crvenih lampica i mladi policajac u kući od 600 kvadrata. Da bi oni koji žele imati, imati i biti (što je najčešće), ili pak samo biti (što je rjeđe) u politici, mogli i biti, ustrajno im se pomaže što zbog emocionalne i materijalne koristi, što zbog vidljive, što zbog zapretene ideološke bliskosti. Pripadnici ceha “intelektualni servis” uvijek su na raspolaganju. Kao što su nekoć zagovarali socijalističke vrijednosti i nudili svoj servis, jednako ustrajno to čine i danas. I k tome se predstavljaju pa i slove za “mjerilo svih stvari”. Društvo poremećenih vrijednosti njihovo je prirodno okruženje. Da nije onda netko tko je u historijski sumrak socijalizma patetično uzviknuo – “sva je marksistička literatura povijesno smeće”, ne bi i dalje mogao javno tupiti s istih ideoloških pozicija. Niti bi se pojavila kasta sveprisutnih “polihistora”, koji jednako važno i samodopadno zbore o čemu ih se god javno upita. Kriteriji su posvuda srušeni. Od nacionalne televizije do nacionalne Akademije. Pricip – “nije važno što si nitko, ako si nešto”, najvidljiviji je u politici. Zato mnogima koji su se u njoj našli tako teško i pada da iz nje odu. Osim što je vlast i mast, politika je i slast.
A kada u društvu nema pravih kriterija i mjerila vrijednosti, bedasto je očekivati da ih ima i u politici. Niti se u politiku ulazi slijedom nekih vrijednih kriterija niti se iz nje izlazi njihovom primjenom. Jednako je i s drugim područjima javnosti, od filma, preko državnih tvrtki do diplomacije. U posvudašnjem manjku validnih kriterija hrvatski bi ideal mogao postati musilovski “čovjek bez svojstava”, koji sluša instant-političare, gleda sapunice, puca kada pobijedi reprezentacija i uredno ide na izbore.