Čovjek iz Boskopa, s inteligencijom 150, izumro je prije 10.000 godina

Kopajući odvodni kanal u jesen 1913. godine na imanju u Boskopu, gradiću u unutrašnjosti Južne Afrike, dva su farmera u stijenki rova ugledala ljudsku lubanju. Shvatili su da je neobična i odnijeli je u Port Elizabeth, direktoru muzeja Fredericku Fitzsimmonsu. Znanstvena zajednica J. Afrike bila je tada malena i svi su sve poznavali, pa je lubanja dospjela i u ruke jedinog formalno školovanog geologa i paleontologa Sidneya H. Haughtona. O tom je nalazu 1915. godine izvijestio na skupu Kraljevskog društva Južne Afrike, pandanu mnogo poznatije britanske vrhunske akademije.
Genij s licem djeteta
Lubanja iz Boskopa bila je ljudska. Potjecala je od odrasla muškarca. Odstupala je u tri izrazite osobine: imala je izraženiji čeoni dio i prostor za mozak koji je barem za četvrtinu, a možda i trećinu, veći od prosječne veličine mozga modernog čovjeka. K svemu, velike očne duplje stvarale su dojam da je lice toga čovjeka moralo imati u sebi nešto djetinjeg izraza. Izgledao je onako kako danas zamišljamo izvanzemaljca. Dojam je potjecao iz razmjera lica i lubanje: djetetu od četiri mjeseca kosti lica zauzimaju četvrtinu volumena, čovjeku iz Boskopa i manje, a odraslom modernom čovjeku trećinu. Hominidima pola, a primatima i manje.
Haughton je procijenio da je mozak u toj lubanji zapremao 1832 kubična centimetra, a južnoafrički liječnik i paleontolog Robert Broom izmjerio je točno 1980 prostornih centimetara!
Sumnje da bi neobična lubanja iz Boskopa mogla pripadati oboljeloj osobi presjekla su mnoga nova otkrića o kojima su pisali sam Robert Broom, Alexander Galloway, William Pycraft, Sidney Haughton, Raymond Dart i drugi. Ti su krugovi govorili o boskopskoj rasi, ali je taj izraz ubrzo napušten. Bio je to samo ogranak modernog čovjeka koji je ondje živio prije 30 i 10 tisuća godina.
Knjiga i članak
Čovjekom iz Boskopa posljednji se bavio američki antropolog i prirodoslovac Loren Eisley sredinom trideseth godina XX. stoljeća u eseju “Čovjek budućnosti” u sklopu knjige antropoloških eseja “Beskrajno putovanje”. To je njegovo djelo više oduševljeni fiolozofski esej koji slavi boskopoida kao prauzor neizbježne evolucije čovjeka nego što je pomnjiva analiza njegovih poznatih ostataka.
O čovjeku iz Boskopa šutjelo se sve do travnja 2008. godine, kada su američki neuroznanstvenici Gary Lynch i Richard Granger objavili knjigu analiza neuroloških osobina boskopskog čovjeka “Veliki mozak: Podrijetlo i budućnost čovjekove inteligencije”. Magazin Discover knjigu je recenzirao prilično dobronamjerno, a iz nje je pretiskao poglavlje pod naslovom “Što se dogodilo hominidima koji su bili pametniji od nas”?
Prašina koju su s boskopskog nalaza otpuhnuli neurolozi Lynch i Granger objavljivanjem studije u knjizi vjerojatno ne bi mnoge antropologe “natjerala na kašalj” koliko samo to poglavlje objavljeno u uglednom magazinu. Tvrdnje u članku rasrdile su antropologe širom svijeta!
Izumrli ili se stopili?
Autori se čude što se marljivo i detaljno proučavaju Homo erectus i neandertalac, ali ne i zapostavljeni boskopoid. Otisak mozga u lubanji i posebno izraženi čeoni režanj neurolozima kažu da je boskopid iznimno sposobno povezivao i tumačio činjenice istodobno u mnogo usporednih logičkih nizova, pa je mnogo djelotvornije od modernoga čovjeka mogao i predviđati. Obično superinteligentno dijete u razredu s boskopskom djecom djelovalo bi poput ometenoga u razvoju s običnom.
Boskopcima bi izmjerili prosječan kvocijent inteligencije od 150!
Zašto su onda izumrli? Možda i nisu, odgovaraju autori, vjerujući da su se boskopoidi stopili s lokalnim plemenima. Ako su izumrli, onda je to upravo zbog teških porođaja kojima je uzrok njihova velika glava, i mnogo duže djetinjstvo, sazrijevanje mozga.
Čovjeku je sudbina da bude sve pametniji?
Neurolozi Gary Lynch i Richard Granger daju odgovor i na pitanje - je li čovjekova budućnost u rastu mozga. Nije, tvrde oni. U posljednjih se desetak godina čovjekov mozak razmjerno i smanjuje. To što mu je čeoni režanj bio u prosjeku čak 53 posto veći od mozga modernog čovjeka, a naš je taj dio mozga samo 25 posto veći od mozga homo erectusa, neurolozima ne govori samo o tome da je Boskop bio inteligentniji, nego i da je možda ponešto dokučio što moderni čovjek ne razumije. Recimo, on se – po postojećim poznatim ostacima – nije priklonio tehničkoj civilizaciji. Je li možda u 20.000 godina postojanja on znao i zašto?

Boskop je u kontinetalnom dijelu Južne Afrike s blagom, umalo europskom klimom. Zračnom crtom gotovo je jednako dalekih 400 kilometara udaljen od obalnih gradova Durbana i Port Elizabetha, te Johannesburga u kontinentu. Bijeli doseljenici ondje puno stoljeće i pol na plodnom tlu uspješno uzgajaju nepregledne plantaže jabuka i vinove loze.