Čovjek koji je riskirao sve da razotkrije sustav masovnoga nadziranja građana

Zovem se Edward Joseph Snowden. Nekoć sam radio za vladu, ali sad radim za javnost. Trebala su mi gotovo tri desetljeća da shvatim kako među njima postoji razlika, a kad sam shvatio, to mi je uzrokovalo probleme na poslu. Zbog svega toga sada provodim vrijeme štiteći javnost od onoga što sam i sam bio – špijun za Središnju obavještajnu agenciju (CIA) i Nacionalnu sigurnosnu agenciju (NSA), jedan od niza mladih tehnologa koji rade na izgradnji, kako sam smatrao, boljega svijeta...

Ovim riječima svoje eksplozivne memoare započinje jedan od najpoznatijih svjetskih zviždača, bivši zaposlenik CIA-e i suradnik Agencije za nacionalnu sigurnost, čovjek koji je 2013. javno prokazao masovno prisluškivanje komunikacija i interneta u SAD-u zbog čega je u odsutnosti optužen za špijunažu i krađu državnih tajni. U knjizi “Trajni zapisi” (orig. “Permanent Record”) objavljenoj u izdanju Večernjeg lista i 24 sata, u prodaji na kioscima Tiska i u svim knjižarama, Edward Snowden, čovjek koji je riskirao sve da razotkrije sustav masovnoga nadziranja koji provodi vlada SAD-a, prvi put priča priču svojega života, pozadinu afere neslućenih razmjera te kako je pomogao izgraditi taj sustav i što ga je potaknulo da ga pokuša srušiti.

Patriotski zakon

Prijelomna točka za američki sigurnosni sustav, potom i za građane, dogodila se 11. rujna 2001. nakon udara dva aviona u Blizance. Međutim, najveći teroristički napad na američkome tlu dogodio se istodobno s razvojem digitalne tehnologije zbog koje je većina svijeta – sviđalo se to nama ili ne – postala američko tlo, upozorio je Snowden.

“Terorizam je, naravno, naveden kao razlog zašto je u mojoj zemlji došlo do uvođenja većine nadzornih programa – u vrijeme velikoga straha i oportunizma. No pokazalo se da je pravi terorizam zapravo strah i da je počinitelj tog terorizma politički sustav koji je sve spremniji pod bilo kojim opravdanjem opravdati uporabu sile”, piše Snowden, dodajući kako je u SAD-u došlo do širenja utjecaja Ministarstva domovinske sigurnosti koje je svakoga dana davalo procjenu stupnja opasnosti (crveno – ozbiljna, narančasto – visoka, žuto – povišena) kao i, od Patriotskog zakona nadalje, do kontinuirane erozije građanskih sloboda, odnosno upravo onih sloboda koje smo navodno nastojali zaštititi.

Prema Snowdenu, kumulativna je šteta bila gotovo nedokučiva i doimala se nepovratnom. Tvrdi kako je poslije 11. rujna obavještajna zajednica bila shrvana krivnjom zbog toga što nije uspjela zaštititi Ameriku, što je dopustila da se pod njezinim okom dogodi najteži i najrazorniji napad na zemlju od Pearl Harbora.

“Odgovarajući na to što se dogodilo, njezini su vođe pokušali izgraditi sustav koji bi spriječio da ih se ikada više uhvati na spavanju. Njegov je temelj trebala biti tehnologija, nešto posve strano vojsci diplomanata političkih znanosti i ekonomije. Vrata najtajnijih obavještajnih agencija širom su se otvorila mladim tehnolozima poput mene”, opisuje svoj ulazak u američki sustav sigurnosti.

Napredovao je iznimno brzo jer, “ako sam se u to doba u išta razumio, bila su to računala”. U dobi od 22 godine prvi put je dobio najviše sigurnosne ovlasti u NSA-u, za položaj na samome dnu organizacijske ljestvice. Manje od godinu dana poslije radio je u CIA-i kao sistemski inženjer sa širokim pristupom najosjetljivijim mrežnim sustavima na planetu. “U nastojanjima da pridobiju mlade tehnološke talente, agencije su kršile sva svoja pravila. Prije nije bilo šanse da zaposle nekoga bez završenoga fakulteta, ili poslije barem više škole, a ja nisam imao nikakvu diplomu. Po svim pravilima, nisu me nikad smjeli ni pustiti u zgradu.”

Snowdenova karijera u Obavještajnoj zajednici SAD-a trajala je samo sedam godina. Međutim, tijekom tih sedam godina sudjelovao je u najvažnijoj promjeni u povijesti američke špijunaže – promjeni s ciljanog nadzora pojedinaca na masovni nadzor stanovništva u cjelini. Osobno je pridonio tehnološkim unapređenjima koja su jednoj vladi omogućila prikupljanje digitalnih informacija iz cijeloga svijeta, njihovu trajnu pohranu i pretraživanje po volji.

“Koristeći se XKEYSCORE-om, vrlo brzo shvatite da su gotovo svim ljudima na svijetu koji se služe internetom zajedničke barem dvije stvari: svi su u nekom trenutku gledali pornografiju i svi pohranjuju fotografije i videosnimke svoje obitelji. To je vrijedilo za gotovo sve ljude, bez obzira na spol, etničku pripadnost, rasu i dob – od najgorega terorista do najljubaznijeg starca iz susjedstva koji je možda djed, otac ili rođak najgorega terorista”, piše Snowden, dodajući kako ga je najviše pogađalo nadziranje obitelji. Prisjeća se slučaja “običnog akademika koji je nekako upao u nadzornu mrežu”.

“Ne sjećam se čak ni kako je ili zašto privukao pozornost, osim što je poslao molbu za posao na istraživačko sveučilište u Iranu. Sjedio je ispred računala, kao što sam ja sjedio ispred svojega. Samo što je on u krilu imao malo dijete, dječačića u pelenama. Otac je pokušavao nešto čitati, no klinac se stalno trzao, lupao ključevima i glasno se hihotao.

Mikrofon ugrađen u računalo registrirao je njegovo hihotanje, a ja sam ga slušao preko slušalica. Otac ga je u nekom trenutku malo čvršće stisnuo i dječak se uspravio pa se tamnim srpastim očima zagledao u kameru računala – nisam mogao otresti dojam da gleda ravno u mene. Iznenada sam shvatio da zadržavam dah. Prekinuo sam sesiju, ustao od računala i iz ureda otišao u zahod niz hodnik, putem ne podižući glavu na kojoj su mi i dalje bile slušalice, a kabel se vukao za mnom.”

Mnogi od njegovih kolega često su zlorabili svoja ovlaštenja. “Dok mi je jedan od njih opisivao detalje sigurnosnih rutina svoje mete, shvatio sam da je presretnuta golotinja svojevrsna neslužbena uredska valuta jer se njegov kompa stalno okretao na stolcu i nasmiješeno nas prekidao govoreći: “Pogledajte ovu”, na što bi moj instruktor svaki put odgovorio “Bingo!” ili “Dobra!” Stekao sam dojam da je nepisano transakcijsko pravilo pronađeš li fotografiju ili video gole privlačne mete – ili nekoga tko komunicira s metom – moraš ih pokazati ostalim momcima, pod uvjetom da u blizini nema nijedne žene. Tako si znao da si možete vjerovati: zajedno ste sudjelovali u zločinu”, opisuje.

Snowden nadalje piše kako je većina američkih korisnika interneta provodila svoje digitalne živote na e-mailu, društvenim mrežama i platformama za e-trgovinu u vlasništvu imperijalnog trijumvirata (Google, Facebook, Amazon) i američka je obavještajna zajednica htjela iskoristiti tu činjenicu pribavljanjem pristupa njihovim mrežama – izravnim narudžbama skrivenima od javnosti, ali i tajnim subverzivnim nastojanjima skrivenima od samih tvrtki. “Naši su korisnički podaci tvrtkama donosili golem profit, a vlada ih je krala besplatno. Nikad se u životu nisam osjećao tako bespomoćno.”

Tuži ga američka vlada

Nekoliko godina kasnije, u dobi od 29 godina bio je premješten novi posao u NSA-i na Havajima. “Dotada sam radio po načelima doktrine “Need to Know” (“samo po potrebi”) ne shvaćajući kumulativnu svrhu mojih specijaliziranih, kategoriziranih zadataka. Tek sam u raju naposljetku došao u položaj u kojem sam vidio kako se moj posao uklapa u cjelinu, uzubljujući se poput zupčanika golemoga stroja u sustav globalnoga masovnog nadziranja. Duboko u tunelu ispod nasada ananasa – podzemne tvornice aviona iz razdoblja Pearl Harbora – sjedio sam za terminalom s kojega sam imao praktično neograničen pristup komunikacijama gotovo svakoga muškarca, žene i djeteta na Zemlji koji su ikad uspostavili telefonsku vezu ili dodirnuli računalo.

Među tim ljudima bilo je i oko 320 milijuna mojih sunarodnjaka Amerikanaca čiji su se svakidašnji životi nadzirali u teškom kršenju ne samo Ustava SAD-a nego i temeljnih zasada svakoga slobodnog društva. U slučaju da imate još pitanja: da, čovjek se uistinu spustio na Mjesec. Klimatske promjene su stvarnost. Tragovi aviona nemaju veze ni s čime.”

Potom je prikupio interne obavještajne spise koji su dokazivali da američka vlada krši zakone i predao ih novinarima koji su ih procijenili i objavili “šokiranom svijetu”. Bilo je to u svibnju 2013. godine. Četiri dana poslije otvorio je bolovanje i odletio za Hong Kong. Prva priča o programu PRISM izlazi gotovo istovremeno u Washington Postu i Guardianu 6. lipnja, a tri dana poslije Guardian, na Snowdenovo inzistiranje, objavljuje njegov identitet i snimku intervjua s njim u hotelskoj sobi u Hong Kongu. Sljedećih je dana američka javnost eksplodirala i polarizirala se na one koji ga smatraju herojem i na one koji misle da je najobičniji izdajnik ili kineski špijun.

Motivaciju za pisanjem knjige pojasnio je riječima kako je odlučio učiniti opasnu stvar za čovjeka na njegovu položaju: “odlučio je reći istinu“, zabrinut da će se američka i druge vlade uz pomoć velikih internetskih kompanija kretati prema stvaranju trajnih zapisa svih ljudi na Zemlji, bilježeći cijeli njihov svakodnevni život. Naslov knjige “Permanent Record” (Trajni zapis) pojasnio je riječima: “Sve što danas učinimo ostaje zapisano zauvijek. Ne zbog toga što mi to želimo zapamtiti, nego zbog toga što nam više nije dopušteno zaboraviti. Najviše žalim zbog toga što sam pomogao izgraditi takav sustav.”

Snowdenova knjiga požnjela je odlične kritike u prestižnim američkim i britanskim medijima kao što su The New York Times, The Washington Post i The Guardian.

No, američko Ministarstvo pravosuđa promišlja suprotno. U žestokom priopćenju navode da je Snowden, bivši ugovorni djelatnik Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), svoje memoare objavio, a da prethodno nije zatražio reviziju obavještajnih agencija. Stoga je američka vlada zatražila od pravosuđa zapljenu svih prihoda od upravo objavljene biografije kao i prihoda koje dobiva za javne nastupe jer “govori koje je Snowden održao krše ugovore o tajnosti podataka”. Ukratko, američka vlada novom tužbom želi Snowdenu ukinuti sredstva za život, ne dopuštajući “pojedincima da se bogate na račun Sjedinjenih Država”.

Danas 36-godišnji Snowden živi s djevojkom u dvosobnom stanu, u azilu na periferiji Moskve. Na zaslonu računala sve češće zagledava u obrise američke domovine. Ondje ga, međutim, čeka sudski proces za tri kaznena djela, među njima i špijunažu.