Čovjek koji nudi 'povratak' u prošlost: Zimi gradi 'Dvore sokolove', a ljeti putuje Dalmacijom kako bi otkrio dijelić prošlosti

Putovanje kroz vrijeme sve do Srednjeg vijeka? Ako je netko pomislio kako nije moguće, prevario se. Makar što se tiče 45-godišnjeg Maria Sokolića, čuvara starina iz Kučan Marofa, nedaleko od Varaždina.

Ovaj samostalni likovni umjetnik koji je mnogima poznat pod nadimkom ''Kovač svoga kova'' ili ''Sokol'',  ljeti napušta svoj dom u Varaždinu i putuje po Dalmaciji kako bi domaćinima i strancima otkrio djelić prošlosti i pokazao ono u čemu je najbolji. Mario drevnom tehnikom sa svojim suradnicima izrađuje medaljone hrvatskih velikana, grbova i znamenitosti na četrdesetak motiva. Među brojnim ponuđačima i trgovcima ističe se svojim radom, ali i pojavom. Kad ga ugledaju, mnogi pomisle na Vikinge koji su u ranom Srednjem vijeku živjeli na prostoru Skandinavije, no njemu to baš i ne imponira, piše Fenix Magazin. 

-Vikinzi su su preko dva stoljeća harali Europom, a mi smo Europu branili. Zašto veličati Vikinge kad imamo svoje heroje, mišljenja je Mario.

Mario Sokolić je trenutačno u Zadru, na zadarskoj Rivi turistima objašnjava značenje i povijest motiva za koje se zainteresiraju, a često i domaćine iznenadi svojim znanjem o nekoj značajnoj povijesnoj ličnosti. 

-Rođen sam u Zaboku, živim u Varaždinu, a radim u Splitu, Zadru, Dubrovniku i u drugim gradovima, ali u ovima najčešće. Kao kovač svog kova napravio sam preko četrdeset motiva hrvatskih velikana, grbova, gradova, medaljone sa svetcima. Graviram u gotici i glagoljici medaljone, kovanice i narukvice. Pogotovo je strancima zanimljiv ručni rad. Imamo i narukvice s motivima iz zadarskog muzeja koji datiraju iz sedmog, osmog i devetog stoljeća. Zanimljiv je i križ opatice Čike iz 12. stoljeća, sv. Krševan zaštitnik Grada Zadra. Ljudi se više puta iznenade koliko toga ima, a sve radim sam, govori Mario.

Ponosan je, kaže, što ljudima može pružiti ''živi muzej'', i pokazati im kako se to nekad radilo.

Sokolić je sudjelovao u skupnim izložbama i slikarskim kolonijama uglavnom humanitarnog karaktera. Bavi se crtanjem stripova, ilustriranjem knjiga i časopisa, uređivanjem interijera, izradio je brojne autorske kostime i kreacije, te je pokrenuo novu vrstu alternativnog art filma. Ovaj je zanimljivi umjetnik imao  priliku i dobiti ulogu u poznatom serijalu  ''Igre prijestolja''. Već su ga bili zvali kako bi dogovorili suradnju, ali on je odustao kad je shvatio da se u seriji događa incestuozna veza između brata i sestre.

– Imam svoje moralne poglede i jednostavno nisam želio biti dio toga, kaže Mario, te ističe kako sadržaj filmova i serija često iskrivljuje značenje simbola u mitologiji.

Primjerice, Sveti Juraj je pobijedio zmaja i zmaj mu je pod nogama, a u današnjim filmovima, ljudi lete na zmajevima.

-Mario smatra kako se iskrivljuje snaga zmaja i samim tim značenje.  

– Kad smo krenuli ekranizirati jednog mog strip junaka, napraviti par kratkih filmova, sponzoriranje filmova je bilo uz pomoć jedne kovanice. Vidjela me udruga starih obrta Plemenitaši i pozvala da idem s njima prezentirati svoja djela na Jadranskoj obali. Tu su me vidjeli ljudi iz jedne turističke zajednice, njima se to svidjelo pa su tražili da napravim njihovu kovanicu. Tako je krenulo od grada do grada, pa viteški turnir… te sam shvatio kako je to moje, ono što me zanima. Jedna po jedna kovanica, i istraživanja, i ono što mi je bilo hobi postala je glavna zanimacija, otkriva Mario koji zimi kad ima više vremena i vrati se u Varaždin, ilustrira knjige.

Ilustrirao je i osam slikovnica ''Priča iz davnina'' koje bi trebale izaći na zimu. Može se pohvaliti i ilustracijom knjige ''Crni leopard, crveni vuk'' Marlona Jamesa koju je izdala izdavačka kuća Stanek.

-Bilo je neobično, ali i jako lijepo vidjeti knjigu u knjižarama, na izlozima knjižara, i znati da je naslovnica knjige tvoje djelo, kaže Mario.

Mario otkriva kako je ljubav prema hladnom kovanju zapravo osjetio još u djetinjstvu kad mu je djed Tome pokazao što sve može učiniti s kovanjem. Po djedu Tomi ime je dobio i Marijev sin Tomislav koji oca prati na njegovoj turneji po Dalmaciji.

– Djed je kovao željezo, bio je majstor za sve, mogao je baš sve izraditi. Izgradio je mlin, svi iz okolnih sela su kod njega donosili pšenicu kako bi je samljeli za brašno, a on nije nikome uzimao naknadu. Bio je super čovjek. Pisao je pjesme, a mene je naučio kovanju kroz igru. Na primjer, igrali bi neke igre, tko pobjedi za nagradu je ravnao čavle, i tako sam ja često pobjeđivao i bio sretan s time. Sve je to na mene ostavilo traga, a kasnije sam se toga prisjećao, volio te uspomene i vratio ih, govori Mario. 

Mario je vratio uspomene i svoj san proveo u djelo. Kaže, svi smo mi za nešto stvoreni, imamo talent od kojeg ne treba odustajati.

-Nikad ne treba odustajati. Ja imam toliko snova da ih ne bi mogao u pet života ispuniti, ali je bitno slijediti neki određeni san, i ne predati se. Početci su jako teški, svaki moj početak je bio težak, ali ja ne odustajem. Ali ja se vodim onom poslovicom ''upornost na pravom putu donosi nagradu'',  kaže Mario, koji nadahnuće nalazi u prirodi i nastoji sačuvati stare obrte i stare tradicije.

– U materijalu s kojim ja radim ima 96 posto bakra. Od takvog materijala se rade i vojna odličja. Mnogi su zanati gotovo izumrli i malo tko više zna obraditi kožu, metal i meni je cilj naučiti druge generacije i kroz njih sačuvati taj obrt. Ako nitko ništa ne zna napraviti, to je grozno, ne bi se smjelo to dogoditi, kaže Mario, koji i svog sina vodi sa sobom i pokušava ga naučiti svemu onomu što on zna i što je njega njegov djed naučio.

– Gradim i ''Dvore sokolove'' na svom imanju u Varaždinu, to će biti muzej, jer već 20 godina skupljam antikvitete, starine, radimo prezentaciju. Cilj je da bude radionica i kovačnica gdje će moći doći svi koji žele naučiti ovaj obrt, tko god bude zainteresiran za to, govori Mario.

Kaže da bi volio da te „Dvore sokolove“ može staviti na kotače kako bi ih dovezao gdje god ide i tako naučio više ljudi. Volio bi ljude u Dalmaciji podučiti svom obrtu tim više jer su i njegovi preci iz Dalmacije.

-Moj pradjed je bio u Novom Vinodolskom i kad je njegova žena umrla, stavio je na kola svoje desetero djece među kojima je bio i moj djed te su krenuli za Bjelovar, pa u Zagorje, moji iz Zagorja u Varaždin i evo ja iz Varaždina ponovno na obalu, smije se Mario.

Možda će u Varaždin u Marijeve ''Dvore sokolove'' dolaziti iz cijelog svijeta jer njegova se djela nalaze u brojnim zemljama po svim kontinentima. Tamo su ih ponijeli i kao uspomenu ih čuvaju brojni turisti koji su posjetili Hrvatsku.